Sajam bez kobasica kod Mitrice i nije neki sajam

Josip Sanjković Mitrica, poznat međimurski glazbenik, pjevač i ugostitelj, rođen je 1952. u Novakovcu u ugostiteljskoj obitelji. Dobar dio života i sam je bio krčmar, a danas ima ugostiteljsku radnju na čakovečkom sajmu. Njegov je prostor postao zaštitni znak čakovečkog sajmenog dana srijedom i mjesto na koje se odlazi i zbog dobre hrane i zbog dobrog društva. Stara izreka posjetitelja sajma “idemo na kobasice na sajam” u zadnje je vrijeme pretvorena u “idemo k Mitrici”.

- Ja sam se praktički rodio i živio u birtiji, pa nije čudno što se time i danas bavim. Neko smo vrijeme imali čak tri krčme - onu u Novakovcu, jednu je u Hrženici držala moja starija sestra zajedno sa mnom, a jednu je imao brat, objašnjava Mitrica svoj afinitet prema ugostiteljstvu. Ja sam još kao malo dijete u vašu krčmu u Novakovcu znao doći na koktu i čuditi se bilijaru i stolnom nogometu... - Mislim da smo među prvima u svojoj krčmi u Novakovcu imali stolni nogomet koji je u to vrijeme bio prava senzacija. Na njemu su danonoćno “visjeli” domaći dečki, ali i mladići iz okolnih sela kad bi im Novakovčani dali blizu. Nogomet je odnekud iz Amerike “dovukao” jedan poznati međimurski ugostitelj. Zatim je došao juke-box, pa klasični bilijar s jeftićem... Krajem osamdesetih, krčmu u Novakovcu smo zatvorili, a ja sam trbuhom za kruhom krenuo svojim putevima. Od ranih sam dana otkrio da imam smisao za glazbu. Svirao sam po svatovima i veselicama, a zatim sam se preko “Lire” uputio na turneju po bivšoj Jugi po kojoj sam svakodnevno svirao punih osam godina. Jesen je bila rezervirana za svirke po raznim toplicama, a “prezimljavalo” se na morskoj obali. Danas imam Sax band, sjajnu grupu (jer ne možeš pod stare dane loše svirati) s kojom uglavnom sviram po svadbama. Proljećarske 1971. godine Mitrica je uspio zaraditi za svoj prvi auto, škodu MB, jer nekada su, kako sam kaže, muzičari dobro živjeli. Dalo se zaraditi, a i posla je bilo preko glave - Puno sam hodao po tom tužnom svijetu, gotovo dvadeset godina svirao sam po Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj, skandinavskim zemljama, po kruzerima... Svirao sam po najluksuznijim hotelima i brodovima, a ono što sam brzo shvatio je činjenica da te vani uvijek više cijene nego doma. Uglavnom smo svirali strancima, a tražilo se sve - od rocka, disca, evergreena... učili smo u hodu. Bio je to naporan život jer je konkurencija bila strašna i trebalo se boriti. Ponekad mi ni samom nije jasno kako smo sve to uspjeli pregurati... bili smo mladi, valjda je to u pitanju. Danas se glazbenici žale na besparicu. Nekada nije bilo tako? - Najbolja vremena bile su rane osamdesete. Bilo je dosta novaca i znao sam ponekad zaraditi i po tri direktorske plaće. To su bila dobra vremena za muzičare. Danas su muzičari bokci, ali je isto tako činjenica da su naši ljudi bili najgalantniji. Za dobru glazbu i feštu bili su spremni dati sve, za razliku od recimo Njemaca ili uvijek umornih Švicaraca.

Sada ste se ponovo vratili ugostiteljstvu. Imate goste kojima je nezamislivo doći na sajam, a ne svratiti kod vas na kobasice, pečeni buncek, kotlovinu...

- To je istina, ali da nema kvalitete i prihvatljive cijene, ne bi tako bilo. Ljudi naprosto traže nešto viši nivo usluge, a osim što dođu nešto dobro pojesti, dođu vidjeti poznanike, čuti najnovije vijesti, ili tek toliko, da se jave i kažu da su tu, živi i zdravi. Deset godina već radim i normalno da se napravi velik krug poznanstava. Poznajem sajam i vidim kako se diše. Ljudi je dosta, ali sve je više onih koji samo gledaju ili jednostavno šetaju sajmom. Meso nabavljam kod Oletića, a kod mene se može popiti i najbolji gemišt. Osim neizostavnih kobasica, i nenadmašne kotlovine, dobro u zadnje vrijeme idu bunceki, ali nema pravila... Ponekad “idu” kobasice, ponekad kotleti. Sve ovisi o vremenu - loše vrijeme znači i manje posjetitelja...

Japica - Nastupam na festivalima. Šestu godinu za redom nastupam na festivalu Kre Mure i Drave, a na zadnjem sam izvodio dvije pjesme - Došev bum ti došev i Senje. Prošlu godinu imao sam Japicu i Četiri žice tamburice. Japica je bila druga najslušanija pjesma festivala. *

Japica je autobiografska pjesma? - Slučajno je tako ispalo. To je jedina pjesma u “kojoj nisam imao prste”. Ali stvarno, kao da je zasnovana na slici mog jape. On je isto imao gorice u Mađarskoj, cijeli je život pričao i sanjao o njima... i dandanas stariji pričaju o goricama u Mađarskoj.

Popularnost - Bilo je svega, muzičari su nekad bili jako popularni. Znalo se dogoditi da su mame pištoljima tražile svoje kćeri nakon veselica... Bili smo slobodni, zgodni, mladi i dobro smo svirali. Bila je to “ubojita kombinacija”.

Živite u Varaždinu, ali vrijeme provodite uglavnom u Međimurju...  - Već 28 godina živim u Varaždinu, ali Mura i Novakovec sve me više vuku k sebi. Svaki sam dan tamo. Mama mi je, hvala Bogu, još živa, pa eto...

Ne bih želio da moja djeca rade ovaj posao - Ima sina Elvisa koji se upravo vratio iz Njemačke sa svjetskog prvenstva u kajaku na divljim vodama i kćer Ines. Oboje su prošle godine završili menadžment u turizmu u Opatiji. Nadam se da neće krenuti mojim stopama jer to je krvav posao. Svega tu ima iako netko misli – e, pa to je sam tak. Nije. Ako nisi stalno zaokupiran time i ne vodiš računa, jednostavno te pregaze. Na čakovečkom sajmu mi je “baza”. Ranije sam se selio i u Koprivnicu, Varaždin, radio po autosajmovima, proštenjima, ali danas više nema smisla tako raditi.