Filip Soldat: Čuju me susjedi, al se, zasad, nisu žalili

Ne događa se često da je pozornica prepuna instrumenata rezervirana samo za jednoga glazbenika, ali upravo su takvi nastupi mladoga Filipa Soldata. 18-godišnjak iz Novog Sela Roka je udaraljkaš i 21. veljače je čakovečkoj publici predstavio svoje glazbeno umijeće, vješto se prebacujući s marimbe na vibrafon ili ksilofon, pa s malog bubnja na prilično velike timpane, ili pak gong, bongose i činele. Talent je naslijedio od bake Elizabete, foklorašice. Trenirao je kao dječak gimnastiku, pa onda odlučio krenuti glazbenim putevima. - S devet godina života okrenuo se glazbi, i to odmah bubnjevima. Samo to je dolazilo u obzir, ništa drugo, prisjeća se Filipov tata Jerko.

Mnogim bi roditeljima to zvučalo kao dječji hir, ali ne i Filipovim. Želju su mu, kaže tata, ispunili jer je uporan i dosljedan, naporno radi i ostvari sve što zamisli. Povjerenje roditelja Filip nije iznevjerio; danas je učenik završnog razreda Srednje glazbene škole u Varaždinu, iza sebe već ima brojne nastupe, i samostalne i s Gradskim puhačkim orkestrom Čakovec u kojem svira, ali i nagrade. U talijanskom Trevisu osvojio je priznanje i prvu nagradu s udaraljkaškim kvartetom; i s natjecanja "Sonus" iz Križevaca vratio se s prvom nagradom, dok je u Beogradu na 5. Međunarodnom natjecanju udaračkih instrumenata osvojio drugu nagradu.

Odlučio je Filip i gdje bi volio nastaviti svoje glazbeno putovanje - na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, no, zna i da to neće biti lako. - Godišnje upisuju tek dva udaraljkaša, a već sad nas sigurno ima barem šestoro, konkurencija je jaka, pojašnjava. 
Marljivo zato vježba, tijekom tjedna uglavnom u školi gdje su mu svi instrumenti na raspolaganju, a vikendima kod kuće, gdje ima marimbu i mali bubanj. - Čuju me susjedi, kako ne, ali do sad se nitko nije žalio, smije se mladi udaraljkaš. 

Koncerti su uvijek poseban izazov - rijetko koja dvorana posjeduje udaraljkaške instrumente, a i njihova im veličina često nije prednost. Svaki put ih zato moraju natovariti u kombi, voziti, iskrcati, pa sve ispočetka kad koncert završi. - Uvijek u pomoć priskoče kolege ili nastavnici, sad smo se već ispraksirali, govori Filip. I obitelj je uvijek tu, tata Jerko, mama Aleksandra i starija sestra Laura velika su mu potpora. - Nije bilo lako, obaveza je bilo puno, a i odricanja. Ali sve će se isplatiti ako upiše i završi Akademiju, kaže tata, kojem uoči sinova koncerta nije bilo lako prikriti nervozu. 
Uspije li u svojem naumu, Filip Soldat bit će drugi akademski školovani udaraljkaš u Međimurju, a tek onda kreće k ostvarenju svoje najveće želje - živjeti od glazbe u nekome profesionalnom orkestru.