Mario Dobša: Trčanje je najvažnija sporedna stvar na svijetu!

Čakovčanin Mario Dobša živi za atletiku, a njegovo ime nije poznato samo sportskoj već i široj međimurskoj javnosti. Nekad odličan atletičar, zatim trener te dugogodišnji tajnik Atletskog kluba Međimurje, po struci informatičar zaposlen u Gradskom poduzeću Ekom, Dobša je, premda se njome počeo baviti relativno kasno, na početku srednje škole, kraljicu sportova zavolio već u ranoj mladosti. Ta se ljubav s godinama samo povećavala, a list Međimurje donosi priču o njegovom sportskom i životnom putu.

Ja sam dečko iz Martana, rođen 1965. godine. Kao i većina onodobnih klinaca u početku sam trčao za loptom, igrao nogomet na ulici, a atletika me obuzela malo kasnije. No, i prije samog početka treniranja redovno sam s roditeljima koji su me educirali za sport i usadili ljubav prema njemu na televiziji pratio sve sportove. Sjećam se Olimpijade 1972. u Münchenu, a par godina kasnije već sam znao ko je kaj u atletici. Nadmetanja na olimpijskim igrama bila su mi prava poslastica, a cijeli ću život pamtiti  za mene dvoboj stoljeća na OI u Moskvi 1980, dvaju najboljih srednejprugaša toga vremena, Engleza Sebastiana Coea i Stevea Owetta. Obojica su sve do Olimpijade izbjegavali međusobne okršaje i naizmjenično rušili svjetske rekorde na 1500 metara i 1 milju, da bi sve kulminiralo u Moskvi, gdje su se morali suočiti na 800 i 1500 metara. Iako se očekivala sigurna pobjeda Coea na 800 m i Owetta na 1500 m dogodilo se upravo suprotno. Bio je to dvoboj za pamćenje a za mene poticaj da se počnem ozbiljnije baviti atletikom. Ni sam ne znam zašto baš atletika, no volim te bazne sportove koji su, smatram, i dobra predispozicija za bavljenje drugim sportovima. U četvrtom razredu osnovne škole pobijedio sam na školskom krosu, no zatim, sve do srednje škole, atletiku zanemario. Bavio sam se matematikom i šahom. Na početku srednje škole prvo sam počeo trenirati samoinicijativno. Obilježio sam si dionice od 100 do 1500 metara u Zagrebačkoj ulici od nadvožnjaka pa sve do do današnjeg Konzuma, trčao te dionice, i sam si mjerio vrijeme. Kao potpuni početnik nisam znao što je zagrijavanje, što je istezanje i sve ono što prethodi glavnom dijelu treninga, već sam sa štopericom u ruci trčao zadane dionice bez ikakve pripreme. Kako treba trenirati saznao sam tek dolaskom u Atletski klub Međimurje 1980. godine na poticaj svima poznatog Franje Preložnjaka, začetnika atletskog sporta u Međimurju, koji je u to vrijeme organizirao natjecanja Tko će više, tko će brže, tko će dalje. Uvidjevši da sam zagrijan za atletiku Franjo me kao i mnoge druge „ubacio u vatru" pa sam ubrzo sudjelovao na jednom natjecanju u Karlovcu gdje sam trčao na 3000 metara. Tako sam cijelu juniorsku karijeru zapravo bio srednje i dugoprugaš u čemu sam bio dosta dobar, no tek kasnije uvidio da mi bolje leže utrke u produljenom sprintu na 400 i 800 m. Iz vremena juniora moram spomenuti i izvrsnog kolegu i atletičara Renata Čuku, ispričao nam je u uvodu razgovora Dobša koji izvrsno pamti sve, za svoju karijeru, ključne godine i rezultate.

Juniorska karijera donijela mu je između ostalih i naslov prvaka Hrvatske u petoboju, te 5. mjesto na 2000 m sa zaprekama na juniorskom prvenstvu Jugoslavije u Sarajevu, mjestu na kojem je kasnije u dva navrata postizao svoja najbolja dostignuća.

PREKID ZBOG VOJSKE PA VELIKI POVRATAK

Nakon juniorske karijere došle su godine kada nije sve baš išlo kako je on to želio. Sportski život na neko mu je vrijeme prekinula vojska. Na odsluženje vojnog roka s puno entuzijazma otišao je u Ćupriju gdje je očekivao da će upasti u trkačku ekipu poznatog srednjeprugaškog trenera Ace Petrovića, no dogodilo se upravo suprotno. Naime tijekom odsluženja vojnog roka zaradio je akutnu bubrežnu bolest, dulje vrijeme bio i u bolnici, i zbog toga od atletike pauzirao sljedeće dvije godine. Međutim, u maniri istinskog sportaša, uz pomaganje u Atletskom klubu Međimurje, sam je sebe zaliječio, trčeći, kao u ranijoj mladosti ulicama Martana, mic po mic i vraćajući se u formu. Godine 1987. nastupio je na jednom manjem atletskom natjecanju u Karlovcu te bez ranijih specijalnih priprema, osobito za tu disciplinu, na vlastito čuđenje skočio u dalj čak 6.32 metara. Iste godine ujesen istrčao je na maksimirskom stadionu dionicu od 400 m za 50,5 sekundi te oborio dotadašnji međimurski rekord za više od dvije sekunde.

Tada je shvatio da će mu se nastavak karijere vrtjeti na dionicama 400 i 800 m i ubrzo su uslijedili najblistaviji trenuci njegove karijere. U Osijeku je 1988. godine 400 metara istrčao za samo 48.6 sekundi postavši prvak Hrvatske, a iste je godine briljirao i u Sarajevu gdje je na prvenstvu Jugoslavije na 800 metara osvojio 5. mjesto istrčavši tu dionicu za 1 minutu 50 sekundi i 55 stotinki, što je još dandanas nesrušeni međimurski rekord.

Tko zna, da sam već u ranijim danima trčao te dionice, umjesto srednjih i dugih pruga možda bi mi karijera bila još uspješnija, skroman je Dobša, tim više jer odličnih rezultata ima još. Uspjeh na 800 m osigurao mu je i mjesto u mlađoj seniorskoj reprezentaciji Jugoslavije s kojom je sudjelovao na natjecanju u Solunu, a nakon toga na kraju godine i titulu najboljeg sportaša Međimurja za 1988. godinu. Krajem 1989. počeo je trenirati za Hrvatski atletski akademski klub Mladost Zagreb te godinu kasnije u žutom dresu tog kluba bio treći u Jugoslaviji na državnom prvenstvu, ponovo u Sarajevu gdje je dužinu od 800 metara pretrčao za 1:49.48.

Bio je to vrhunac njegove karijere, a na istom je natjecanju kao član štafete zagrebačke Mladosti osvojio i srebrnu medalju na 4 x 400 m u kojoj je trčao i zajedno s klupskim kolegom i u to vrijeme svojim, kako kaže, mentorom, legendarnim međimurskim atletičarom Željkom Knapićem. Kao člana AK Međimurje u samim počecima karijere trenirali su ga prof. Boris Cizar i Željko Jagec, a kasnije Bosiljka Gjerapić i Željko Knapić. U zagrebačku Mladost doveo ga je Damir Bošnjak, a posljednji mu je trener na vrhuncu karijere bio Miljenko Rak.

Nakon što se prestao natjecati, posvetio se trenerskoj karijeri. Trener u AK Međimurje bio je od 1992. do 1996. godine, potom u jednom mandatu obnašao dužnost klupskog predsjednika da bi naposljetku 2001. godine postao tajnikom što je i danas. Smatra da je tako, operativniji, odnosno korisniji.

POPULARIZIRALI TRČANJE

Sa svojim kolegama Mario Dobša osmislio je i pokrenuo i natjecanja koja su doprinijela popularizaciji trčanja u našem kraju o čemu najbolje svjedoče brojke.

Još 2003. godine na stadionu SRC-a Mladost organizirali smo proljetne i jesenske krosove, a 2005. godine preselili smo se u Perivoj Zrinskih. Od tada su u 12 godina održane 24 utrke. Tijekom svih tih godina s početnih 300 došli smo u prosjeku na 800 sudionika, na što sam posebno ponosan. Upravo nam je i cilj bio omasovljivanje, a time ćemo danas sutra lakše otkriti i neke nove talente. Od 2007. godine organiziramo i također uvijek prepunu sudionika, Utrku grada Čakovca. No, ovogodišnja je bila posljednja. 30. travnja iduće godine u Čakovcu pripremamo prvi čakovečki polumaraton u duljini od 21 kilometra, uz utrku na 5 km za građanstvo. To je stupanj više i puno ozbiljniji sportski događaj. Od 2012. godine pokrenuli smo i Kros ligu Globetka. Prve godine prosjek trkača bio je 59, a ove je u prosjeku sudjelovalo njih 125.

USPJEŠNE POLITIKA ZANEMARUJE?

U svemu vezanom uz atletiku glavni oslonac mi je Aleksandar Žbulj – naš profesionalni trener, a u samoj provedbi natjecanja tu su i Dragan Nedelkovski, Davor Turk i Suzana Mustak te suci Zbora atletskih sudaca Međimurja na čelu s Krešimirom Barićem. Odlične rezultate postiže i trener bacača Branko Todorović, a Atletska škola također je jedan od glavnih segmenata rada Kluba u kojem odličan posao već godinama uz Žbulja odrađuju Dejan Dokleja i Maja Mihalic dok se u posljednje vrijeme u Atletskoj školi u Prelogu afirmirala Lara Rojko.

Odlična smo ekipa a uz sadašnjeg predsjednika Stjepana Koraja stvari su se počele popravljati ne samo na sportskom planu. Naime, kako je Koraj i politički dužnosnik, mnogo lakše rješavaju se stvari za koje smo smatrali da bi trebale biti normalne. Već godinama nam je najveći problem atletska tartan staza na stadionu SRC Mladost, stara gotovo 30 godina. Vjerojatno će konačno red za njenu obnovu doći 2018. godine, a prije sedam osam godina to je obećavao još i pokojni gradonačelnik Branko Šalamon. No, oni koji su tada trebali voditi računa, možda su to smatrali nepotrebnim, a podsjetit ću samo koliko je mnogo novaca uloženo u izgradnju reflektora na SRC-u Mladost koji se uopće ne koriste u namjenu za koju su izgrađeni. Mi rezultate ostvarujemo, ali se oni ne prepoznaju na razinama koje odlučuju, otvoren je Dobša koji dodaje i da upravo zbog dotrajalosti infrastrukture upitnim postaje i daljnje održavanje državnih atletskih natjecanja u Čakovcu.

Živim za dan kad ćemo ćemo u Čakovcu ugostiti najbolje atletičare Hrvatske na seniorskom državnom prvenstvu na kojem bi se vrlo lako mogle pojaviti i olimpijske heroine poput Sandre Perković i Sare Kolak. Mnogi ni ne znaju da su one nekada kao mlade atletičarke nastupale na natjecanjima u Čakovcu, no da bismo ih sada vidjeli prvo je potrebno obnoviti dotrajala borilišta. AK Međimurje sa svojim je ljudima spreman za takva zahtjevna natjecanja, no to nije dovoljno.

I SUPRUGA JASMINKA I KĆERI NINA I ANA - ATLETIČARKE

Atletika je doista, i doslovno vezana uz svaki segment života Maria Dobše. Tako je i njegova supruga Jasminka, danas doktorica znanosti i izvanredna profesorica na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike, bila atletičarka, a upoznali su se upravo u klubu. Sedamnaestogodišnja kćer Nina u svoju je vitrinu također spremila već niz medalja. Uz ostalo je bila članica hrvatske reprezentacije na Prvenstvu Balkana za mlađe juniorke te državna prvakinja u dvorani na 800 metara, a sličnim stopama ide i njena sestra, 12-godišnja Ana.

I njihovo bavljenje atletikom predstavlja mi nagradu za sve što radim, ističe ponosan otac. Pred kraj razgovora pitali smo ga i ostane li mu vremena za hobije.

Rijetko igram šah, ali evo, nedavno sam u partiji punoj preokreta uspio pobijediti prijatelja, poznatog hrvatskog branitelja i odličnog šahistu Zvonka Horvatića (smijeh). Ponekad zasviram i gitaru. Volim klasičnu glazbu, a kroz fotografiranje atletskih natjecanja zavolio sam i fotografiju. U kolekciji imam sigurno preko 100.000 fotografija, kaže. O svom je trošku, kao gledatelj tri puta bio i na Olimpijskim igrama jer je morao osjetiti taj štimung.

2008. godine otišao sam u Peking na olimpijske igre jer sam želio uživo vidjeti pobjedu Blanke Vlašić i čuti hrvatsku himnu na čuvenom stadionu Ptičje gnijezdo pred 90.000 gledatelja. No, iako je sve do olimpijskih igara Blanka bila nepobijeđena u skoku u vis i bila izraziti favorit natjecanja, zlato joj je u finišu natjecanja doslovno „otela" belgijka Tia Hellebaut, preskočivši kao i Blanka 205 cm, ali u manjem broju pokušaja. Bio je to nesvakidašnji dvoboj pun preokreta i emocija, kojeg ću se sjećati dok budem živ.

Zbog doprinosa u promicanju sporta primio je od Zajednice sportskih udruga i saveza Međimurske županije godišnju nagradu Franjo Punčec, a njemu su posebno draga priznanja za angažman i članstvo u Izvršnom odboru Hrvatskog atletskog saveza, Izvršnom odboru Hrvatske atletske lige sjever te Natjecateljske komisije Hrvatskog atletskog saveza.

Veselje mu čine i prijatelji – rekreativci s kojima trči i s kojima je nedavno bio na polumaratonu u Ljubljani.

Napunili smo cijeli autobus, bilo je veselo. To je i cijela poanta. Trčanje nam je najvažnija sporedna stvar na svijetu, sve nam se vrti oko toga. Poslije radnog vremena jedva čekam da navučem tajice i odem trčati. Nema više stresa ni ičeg drugo. Čisto zadovoljstvo.