Boris Radiković (49) najstariji je seniorski igrač nogometa

Iduće godine navršit će pola stoljeća svog života, a posluži li ga zdravlje i dalje će igrati nogomet sa seniorima, sa suigračima koji su od njega mlađi i po 30 godina. Boris Radiković više je bio poznat 80-ih godina kada je igrao u najboljim međimurskim klubovima VIKO-Omladincu iz Novog Sela Rok i čakovečkoj MTČ-Slogi. Ovaj talentirani sportaš nogomet je počeo igrati 1979. godine u NK Rudar u Murskom Središću, kada je sa 14 godina zaigrao prvu službenu utakmicu, a sa 17 već nastupao za seniore. Poznat kao brzanac bio je guran na lijevokrilnu poziciju, no nije se usudio reći da mu ta pozicija, odnosno igra lijevom nogom ne odgovora.
U svom matičnom klubu proveo je najmanje godina. Bio je tu tek nešto više od godine dana, a po povratku iz vojske došao je u redove NK VIKO-Omladinac iz Novog Sela Rok kada je taj klub igrao u ondašnjoj moćnoj 3. hrvatskoj ligi. Tu je proveo dvije godine, a kasnije isto toliko u čakovečkoj MTČ- Slogi.
- Bio sam na vrhuncu svoje igračke karijere, igrač kojem je u napadu pronađeno pravo mjesto, a bilo je to desno krilo, i slovio sam kao jedan od teško uhvatljivih igrača - kaže Boris i to potkrepljuje podatkom da je kao srednjoškolac, polaznik negdašnje Građevinsko-tehničke škole, bio neprikosnoveni prvak škole u krosu. Pamti da je iza sebe ostavljao kasnije poznatog atletičara Renata Ćuku.
- Trčanje mi je još uvijek u žilama pa ne prođe dan da minimalno ne pretrčim bar 5 kilometara.
NOGOMETNI PUT
Poslije Čakovca nogometni put Borisa vodi u Sveti Martin na Muri, Polet, klub u kojem je, kako kaže, proveo najljepše godine. „Nanjušio“ je tada, kada su mnogi mislili da je na zalasku karijere, da se od nogometa može imati puno više koristi nego je imao do sada pa ga je put u potrazi za zaradom, koja mu je tada bila primarna, vodi u Sloveniju gdje je promijenio 3-4 kluba zadržavši se najdulje u NK Veržej koji je igrao u II. državnoj ligi, gdje je i danas, i to je bio njegov najveći domet u igračkoj karijeri. Sve skupa je u deželi igrao 10 godina.
- U svakom sam prijelaznom roku tražio novu sredinu, povoljnije uvjete i bolje plaćeni klub, priznaje iskreno.
Povratak u Međimurje je uslijedio 2001. godine dolaskom u Prekopu gdje je prvi put startao u klubu u kojem je bio igrač i trener, a što je i danas kada vodi momčad NK Budućnost iz Miklavca koja je jesenski prvak III. ŽNL-zapad s osvojena 24 boda.
- Slijede nas Draškovec i Otok s 22, odnosno 21 bodom i oni će nam biti najveći konkurenti za osvajanje prvog mjesta i željenog plasmana u II. ŽNL. Smatram da to možemo postići jer je riječ o jednoj stabilnoj sportskoj sredini, dobro organiziranom klubu na čijem je čelu Vilim Marodi.
Otkrio nam je za kraj kako mu je životna želja bila zaigrati u nekoj momčadi prve lige.
- Pokojni susjed mi je rekao da ako se to ostvari da će mi kupiti zlatni sat. Susjed je nažalost umro, od zlatnog sata nije bilo ništa pa tako niti od moje želje, rekao je u šali i za kraj.
Mladen Grubić

Dedek, hodi vun!
Boris je igrao i za Mladost iz Selnice, Borac PMP iz Turčišća, Radnički iz Gardinovca, bio je pomoćni trener mlađih uzrasta u slovenskom NK Ljutomer.
- Kao trener imao sam mogućnost birati poziciju na kojoj ću igrati, mahom sam popunjavao prazna i kritična mjesta u momčadi postavši tako polivalentni igrač kojeg su među mladićima ipak odavale godine. Sjećam se da su mi na jednoj utakmici u Donjem Mihaljevcu rekli: „Dedek hodi vun, kaj se tu sramotiš“. Okrenuo sam se tada publici i rekao kako sam izuzetno ponosan što sam djed i to 3-godišnje Lorene i 1-godišnjeg Jakova. Rekao je da su ga u Turčišću suigrači zvali „Japica“ i da mu komentari sa strane i imena kojima je prozivan nisu nimalo smetali već su naprotiv davali poticaj da mladima dokaže što se sve može i s tim godinama kada nečemu posvetiš ljubav, kada živiš sportski i za sport. Kazao je kako su to godine u kojima treba duplo više trenirati kako bi se nosio uz bok s mladićima na terenu, a da ne bi bio ismijavan. Tako je odgajao i svoje sinove Niku i Nenada koji su također krenuli tatinim stopama. Iako je mijenjao klubove iz svakog je odlazio uzdignute glave i s porukom da su mi njihova vrata uvijek otvorena. (mg)