Franjo Flac - zaljubljenik u bijelu lopticu

Danas umirovljenik, ali još i aktivni sportaš, dopisnik Lista Međimurje iz svijeta stolnog tenisa Franjo Flac rođen je 1949. godine u Mihovljanu. U rodnom mu je mjestu mala bijela loptica, kad je navršio devet godina, uzela sportsku dušu, postao je član STK-a Sloboda i stolni je tenis, kasnije tijekom života, postao Franjino “drugo ja” zbog kojeg je, uostalom, uz brojne druge nagrade i priznanja, 2009. godine dobio i Nagradu Franjo Punčec za životno djelo.
Drugačije se ni ne može reći za sportaša čija je karijera u tom sportu upravo blistava. Igrajući u Slobodi, a kasnije u drugim klubovima (STK Čakovec, STK Sveučilište Čakovec), u četvrt stoljeća sportske krijere (one koja se ne računa u rekreacijsku) nakupio je čudesan niz titula: sedam puta bio je prvak, devet puta međimurski viceprvak, a više puta i trećeplasirani pojedinačno i u igri parova. S Damirom Magićem (iz Čakovca, današnji direktor proizvodnje HEP-a, op.n.) u igri parova na seniorskom prvenstvu Hrvatske popeo se i na treće mjesto nacionalne klase!
DOBRI DUH
ZAVIČAJNOG
PING-PONGA
Po završetku (kako se to krivo definira:) aktivne igračke karijere, nastavio je rekreativno igrati u nekoliko međimurskih klubova (STK Šenkovec prvenstveno, danas u Damtexu II.), no, mnogi znalci stolnog tenisa u Međimurju kažu da je vrlo upitno bi li danas stolni tenis imao razgranatu mrežu klubova i toliko igrača da među obnoviteljima Međimurskog stolnoteniskog saveza 1996. godine (i tajnik u prvom mandatu nakon obnove) nije bio baš Franjo, a jednako tako - da danas nije (niz sezona) voditelj županijskih stolnoteniskih liga, da nije u prošlosti organizirao tečajeve za stolnoteniske suce, da godinama nije bio aktivan stolnoteniski sudac, da kao član Izvršnog odbora Hrvatskog stolnoteniskog saveza, pa dio mandata i predsjednik Natjecateljske komisije HSTS-a, nije držao važne spone i - uz sve to - više od trideset godina (budimo precizni – s Listom Međimurje surađuje već 36 godina) nastojao izvlačiti jedan atraktivan, izniman sport iz anonimnosti i nemara javnih medija.
Iz biografije Franje Flaca dala bi se ispisati knjiga, barem što se svijeta male bijele loptice tiče, međutim, u živoj riječi moguće je tek fragmentarno zahvatiti koji detalj, impresiju...
● Kako Vam je u djetinjstvu u Mihovljanu u kojem su bile gmajne “rođene za nogomet”, a i rođeni ste “u grabi” kraj igrališta NK-a Sloboda, ipak mala bijela loptica uzela sportsku dušu?
- Moj stric Pavao Flac bio je glavni pokretač kluba u Mihovljanu, u Mihovljan je stolni tenis donio učitelj Josip Pokorny... U Međimurje su, kako se zna, stolni tens donijeli Geza i Elizabeta Legenstein koja je 1929. godine bila čak i prvakinja Jugoslavije. Nije taj sport baš bez korijena u Međimurju...
MA KAKAV
ZAGREB...
● Kad se iz Vaše biografije prouči podatke, čudno što karijeru niste gradili dalje - u Zagrebu, primjerice...
- Možda i bih, ali kad sam bio student, dogodila se 1971. i iz Zagreba sam zbrisao, kao i mnogi drugi (bio sam u Cvjetnom naselju) koji su osjetili discipliniranje pendreka u to vrijeme Hrvatskog proljeća... (I diplomirao sam onda na FOI-ju u Varaždinu 1979. godine, a ne u Zagrebu.)
A onda znate - dođu i zaposlenje, ženidba, obitelj... Pa i tu se sasvim lijepo igralo, s puno veselja, makar ne uvijek u uvjetima kakvi bi trebali biti...
Od 1974. godine, kad sam završio trenerski tečaj na Badiji, radio sam puno i kao trener u stolnoteniskim klubovima Čakovcu, Sveučilištu, Slobodi iz Mihovljana, pa kasnije u MSTC-Nostro iz Slemenica i u Šenkovcu. Vodio sam stolnoteniske škole, kampove za mlade s klubovima iz Slovenije u Murskoj Soboti i Radencima...
MORA SE ZNATI ZA NAS
● Za svo to vrijeme igračke karijere, trenerske, sudačke, funkcionarske po klubovima i savezima, našlo se i vremena za javljanje medijima?
- To bi se moderno reklo da to ide skupa s teritorijem. Čak imam i spomen-plaketu HSTS-a za redovito i objektivno informiranje sportske javnosti sa stolnoteniskih natjecanja! A i na živce mi ide kad sportske novine, specijalizirane, koje pokrivaju cijeli teritorij države, više mjesta daju tračevima oko nogometa, nego rezultatima koje sportaši u drugim sportovima postižu... Tu je samo jedan lijek: javiti se s informacijom... I ja sam zadovoljan zastupljenošću stolnog tesnisa u listu Međimurje jer puno je liga, a sve je dobro pokriveno... Sportaši to zaslužuju.
Samo, osjetljivo je pisati o sportu. Nekad nekog treba malo prizemljiti kojim komentarom, nekad nekog bodriti u oporavku od kakvog (pre)teškog poraza, dići ga iz krize... Kad je o vjerodostojnosti riječ, onda je najbolje napraviti sve sam, provjeriti, napisati, zahvatiti sve, ne samo “svoje”... Teško se osloniti na usputne suradnike - jedan zaboravi, drugi nije stigao, trećem se baš odmah nije dalo javiti...
● To znači samo jedno: treba se osobno angažirati!
- To je istina jer - evo, sad sam voditelj liga u Međimurju u kojima igra ukupno 66 ekipa! Imamo 25 registriranih klubova s 400 igrača, među kojima su 33 igračice. Za Međimurje malo puno (makar ja velim – moglo bi i više). Jako sam angažiran, pa me sestre znaju pitati – pa kaj se ti nekaj srdiš na nas, nigdar te nema k nam... A kako? Subote i nedjelje (a i u međuvremenu na treninzima), ja sam u – stolnom tenisu! Od jutra do večeri!
HOBI... ŠTO JE TO?
● Dobro, pa postoji li uz stolni tenis makar kakav osobni hobi?
- Ja za hobi nemam vremena. Uz nešto voćkica i dvorište, u slobodnom vremenu koje imam obitelj mi je glavna preokupacija. Supruga Anđela (“zarobio” sam je 1978.), kćerka Lada koja je u Zagrebu, ekonomistica je kao i ja, ali je magistra znanosti, a mlađa kćerka Helena, također ekonomistica, živi i radi u Čakovcu, dovela mi je zeta Borka Bana, priskrbili su mi dva unuka (zasada: čevorogodišnji Boro i jednogodišnji Dorian) - i ne treba mi hobi...
● Ipak, ping-pong i dalje igrate…
- Ma, lani sam ozlijedio stopalo, liječnik mi je rekao baš to: kalendar je tu u pitanju, treba masirati rakijom... A onda se obnovila i stara ozljeda koljena... Ali imam ekipu s kojom nastupam u petoj ligi! I nije baš to samo tako, rekreacijski, uuuu... Zna biti i “žereče”. Ima nas pet plus dva, imamo skupa skoro 500 godina, najstarija smo ekipa i onda dođemo nekome za stol. Vidimo, misle si dečkeri – sad bumo mi starčeke nakefali. A onda im mi starčeki damo bolnu lekciju... To zna biti jako zabavno.
● Vratimo se malo konstataciji da bi moglo biti i više klubova i stolnotenisača u Međimurju…
- Ne znam možemo li biti zadovoljni: financiranje amaterskog sporta (i stolnog tenisa) u Međimurskoj županiji i u Gradu Čakovcu nedostatno je. Minimalne dotacije ne pokrivaju niti troškove ekipama koje igraju u seniorskim državnim ligama, niti troškove mlađih kategorija (prijevozi, prijavnine, prehrana na turnirima), a klubove, plaćanjem mjesečne članarine, zapravo financiraju roditelji sportaša! S druge strane, Hrvatski stolnoteniski savez “guli” nas visokim registracijskim taksama i kotizacijama za nastupe u državnim ligama a i uzima 10% od ubranih prijavnina od klubova organizatora turnira! Nadalje, u trenažnom procesu u našim klubovima gotovo da i nema trenera pedagoga (učitelja, nastavnika), kojih je nekad bilo u svakom značajnijem međimurskom klubu. Oni su imali drugačiji pristup djeci - stručan, pedagoški, a i selekcionirali su talente po školama, dovodili u klubove...
Danas mi ipak nemamo ni dovoljnu međusobnu suradnju vodećih međimurskih klubova, nema koncentracije kvalitete, pa onda ni nemamo ekipe u najvišem državnom rangu natjecanja. Naši najbolji igrači igraju vani, a klubovi krpaju ekipe!
I na kraju svega: gotovo nikakvo je informiranje o stolnom tenisu u medijima državnog dometa, prvenstveno u Sportskim novostima, zato mislim da je posebno vrijedno što se u listu Međimurje makar za naše područje stolnom tenisu daje primjeren prostor. Sportaši to znaju cijeniti!
Marijan Belčić