Franjo Kocijan - na kraju jedne sportske karijere

Na posljednjoj prvenstvenoj nogometnoj utakmici u Murskom Središću gdje su igrali “Rudar” i “Jedinstvo” iz Gornjeg Mihaljevca na delegatskoj klupi posljednji je put sjedio 70-godišnji Franjo Kocijan iz Šenkovca. Nakupljene godine i sila zakonskih propisa HNS-a udaljile su Franju s delegatske klupe MNS-a na koju je sjeo 1994. godine u Macincu. Kao delegat je dostigao „punoljetnost“, ne sjeća se tko je u Macincu točno igrao, ali se sjeća da je utakmicu sudio Božidar Kolarić-Lupi iz Novog Sela Rok.
Ne ometavši ga, sjeli smo do njega na delegatsku klupu da nam ispriča svoju bogatu sportsku biografiju koja je počela 1962. godine, kada je kao mladi učitelj počeo raditi u školi u Držimurcu u kojem je odmah, kao sportski nadaren mladić, pod „svoje“ uzeo mlade nogometaše škole postigavši s njima prepoznatljive rezultate. To su mu bili prvi sportski uspjesi, a redao ih je u radu u OŠ Mala Subotica u kojoj je neko vrijeme bio i ravnatelj. Vrijeme ni prostor nisu nam dopustili da ulazimo u sve detalje njegove sportske karijere vezane mahom za nogomet, a kasnije i za stolni tenis kada je radio u Šenkovcu. Kako je i sam rekao, o svemu tome dala bi se napisati knjiga.
Bila nam je želja izvijestiti sportaše kako se Franjo, i na delegatskoj klupi, zalagao za korektnu borbu među suparnicima, kako im je u tome poslužio svijetli učiteljski poziv. Kako i sam kaže, u tome je uživao respekt sportaša, a nadasve nogometnih sudaca.
Na pitanje biti delegat nekada i danas spremno je odgovorio da je delegatski posao na utakmicama bio puno lakši jer su oni bili mnogo više cijenjeni i poštivani. Danas je sve to mnogo zahtjevnije jer se ponašanje sportaša, odnosno njihove uprave događa u vrijeme koje on u nogometu ne pamti.
- Bit ću sasvim iskren, nedostajat će mi nedjeljne obveze, nedostajat će mi aktivno sudjelovanje u utakmicama koje ću odsad posjećivati kao gledatelj bez doze koncentracije, onako opušteno - rekao je za kraj.
Utakmica u Murskom Središću protekla je u najboljem redu, tako da Franjo nije imao nikakvih problema. Popunio je zapisnik s utakmice, napisao svoje viđenje „tekme“ i stavio svoj posljednji potpis na službeni dokument.
Kao što je zapamtio ime prvog suca koji je sudio kada je prvi put bio delegat, tako će se zacijelo zauvijek sjećati Željka Turka iz Zebanca, Darka Pokrivača iz Nedelišća i Tonija Fažona iz Čakovca koji su taj susret besprijekorno priveli kraju.
Fotografija s njima zacijelo će ući u arhivu Franjinih, i to onih posebnih i sportsko cijenjenih.
Mladen Grubić