Jelena Friščić: Te sam noći rodila našeg Marka koji nikad nije osjetio očev zagrljaj

Bila je noć, 16. studenog 1991. godine. U koprivničkoj bolnici jedna je žena iz Donjeg Vidovca, shrvana brigom i mukom, rađala nekoliko tjedana prije termina. Do samog poroda Jelena Friščić nije znala je li sin ili kći. Rodio se sin Marko.

Stotinama kilometara dalje, uz Dunav, Vukovar je bio osvijetljen kao da je dan. Sijevalo je iz svih oružja JNA i branitelja koji su se trudili uzvratiti koliko su mogli. Tih je sati odlučio "uzmaknuti" i sam zapovjednik obrane Branko Borković - Mladi Jastreb. No Međimurci, kakvi već jesu, još su čuvali posljednjih nekoliko stotina metara centra grada. Među njima bio je Dragutin Friščić iz Donjeg Vidovca, kojeg su prijatelji zvali Kesera. S njim su kao mladi policajci u Vukovar bili upućeni Tomislav Horvat, Tihomir Dominić i Alojzije Hujs iz Donjeg Vidovca te Andrej Jančec iz Donje Dubrave.

Tata, budeš mi došel?

Dragutin je znao da mu supruga rađa, vjerovao je da će biti sin. Kod kuće čekala ga je i dvogodišnja kći Monika. Kad su se telefonski čuli dan ranije, posljednji put u životu, dijete mu je reklo: "Tata, budeš mi došel?" Dugo je pričao s njom i suprugom Jelenom, kao da je posljednji put. Moniki je rekao: "Došel budem, milom ili silom!"

- Kao da je predosjećao da se više nećemo čuti. Nakon što sam rodila idućih nekoliko dana nisam znala da je Vukovar pao. Moj brat Ivan Horvat i tadašnja šogorica Blaženka, koji su mi puno pomogli, nisu mi to željeli reći. Sestre u bolnici gasile su televizor kad sam prolazila. Izašla sam iz bolnice 20. studenog. Dan poslije od Tihomirove majke saznao sam da je Drago ostao u vukovarskoj bolnici, da nije krenuo s njima u proboj 17-og. Bio je ranjen, stradalo mu je oko. U tačkama je u bolnicu sa suborcima vozio Darka Tišljarića iz Hodošana, koji je bio ranjen u nogu. Poslije toga i moj je Drago odlučio ostati u bolnici. Lovila sam se za slamku, nisam znala što je bilo s njim. Ni tada, ni idućih pet godina..., priča nam Dragutinova udovica Jelena Friščić, prizivajući nakon 25 godina bolne uspomene.

Sedam godina čekali djecu

A mladim Vidovčanima baš je u životu bilo krenulo. Udali su se 1983. godine, no čak sedam godina nisu mogli imati djecu. Jelena je radila kao kuharica u dječjem vrtiću u Koprivnici. Poslije je preselila u kuhinju MTČ-ova pogona u Kotoribi. Dragutin je bio policajac od 1979. godine. Kći Moniku, koja je bila velika Keserina ljubav, dobili su 1989. godine i na putu je bilo drugo dijete.

- No stigla nam je ta 1991. godina. Zavladala je napetost, iščekivanje kad će ga poslati. Svaka dva tjedna slali su novu smjenu. Drago je bio pod pritiskom, ali nam nije previše pričao. Nisam znala da je tako loše stanje u Vukovaru, ni u snu nisam mislila da je takav rat, poslije sam bila užasnuta. Raspoređen je 10. rujna. Prvo me nazvao da ne ide, a poslije rekao da ga ipak šalju. U noći mi je javio da ga spakiram. Rekao mi je: "Kak čovjek ću pogledati svakome u oči, to mi je dužnost. Odguslat ću ta dva tjedna..." No, morao je ići i po službenoj dužnosti. Pitao me: "Od čega ćemo živjeti?" Vjerojatno bi dobio otkaz da je odbio. Potpisivali su da idu dobrovoljno.

Slali su ih kao u ispomoć vukovarskoj policiji, na regulaciju prometa! Došli su drugo jutro kombijem po njega. Jedino mi je žao kaj mu nisam nogu podmetnula kad je izlazio iz kuće, da padne niz stepenice i slomi si nogu - ispričala nam je Jelena Friščić u svome stanu u Čakovcu, gdje je poslije preselila s djecom. Inače je staložena i godine su ju naučile kako se nositi s tugom, no u trenutku prisjećanja suprugovog izlaska iz kuće krenule su joj suze. Pred kolegom joj je te noći rekao: "Nadam se da će ti netko pomoći ako mene ne bude."

Neizvjesnost

Supruge i majke uzalud su se od rujna do studenog raspitivale zašto se ne vraćaju s dvotjedne smjene. Obećavano im je svašta, kao i njima u Vukovaru. No njihova smjena nije završila do pada Vukovara. Nakon što su početkom listopada pali Marinci te potom i Bogdanovci, prilazni pravac od Vinkovaca, bilo je jasno što se sprema. Svakim danom obruč se sve više stezao, ulicu po ulicu. Nakon pada Vukovara 18. studenog najtragičnija je sudbina zadesila upravo one koji su se ponadali utočište pronaći u vukovarskoj bolnici. Među njima bio je i Dragutin Friščić.

- Krenule su godine neizvjesnosti, vodio se kao nestali. Lovila sam se za slamku. Odlazila sam na sastanke, pratila razmjene. Nikako da saznamo sudbinu sudionika konvoja iz vukovarske bolnice, iako se nagađalo. Kontaktirale smo sve moguće institucije i tražile istinu. 1996. godine krenuo je iskop masovne grobnice na Ovčari i počeli su nas pozivati na popunjavanje upitnika. 25. veljače 1997. godine pozvana sam na prvu identifikaciju na Šalatu. Bila sam i dalje uvjerena da je Drago živ, koliko je bio snalažljiv. Bilo je problema s identifikacijom, tražili smo zubarski karton. No 5. ožujka izgubila sam svaku nadu. Moja iščekivanja i vjera da je moj suprug živ toga su dana zauvijek ugasli. Bio je to Drago, ubijen je među prvima - prisjeća se s tugom Jelena.

Snažna

Uz nju, godinama su patila i djeca, proživljala sve teške trenutke. Morala je sakrivati osjećaje od njih i biti snažna.

- Marko je želio zagrliti tatu i osjetiti njegovu ljubav koju je barem nakratko osjetila Monika. Ima tek video na kojem sam ja trudna za Uskrs 1991. Na snimci su Drago i Monika koja pokazuje na moj trbuh i govori da je tu braco Marko. Djeca su me dizala iz dana u dan. Morala sam se boriti za njih. I oni su iščekivali, gajili neku nadu, ali i brojne strahove. Kad bih se legla s glavoboljom u strahu bi me pitali: "Mama, nebuš nam i ti umrla?" Da je barem Drago tu da ih vidi kak su veliki i krasni danas, dovršila je svoju potresnu priču Jelena Friščić.

---

DOK SU ZAPOVJEDNICI OBRANE BJEŽALI, MEĐIMURCI SU ČUVALI NJIHOV ŠTAB I GRAD!

Suborci i sumještani poginulog Dragutina Friščića upalili su svijeće kod spomen-ploče u Donjem Vidovcu

Dragutina Friščića Kesere redovito se sjećaju njegovi suborci i sumještani Tomislav Horvat, Tihomir Dominić i Alojzije Hujs iz Donjeg Vidovca. Susreli smo se s njima na Dan svih svetih, kod spomen ploče ispred općinske zgrade u Donjem Vidovcu. U spomen na poginulog prijatelja upalili su svijeće. Prisjetili su se ratnog vihora...

- Kesera je bio veliki veseljak, za zezanciju, za diti, za prejti, za sve. Ali bilo mu je jako teško jer je znao da mu se mora roditi Marko, a ima i kćer. A morao je biti jako koncentriran na situaciju. Još smo bili na osiguranju štaba, držali smo centar Vukovara. No 17-og ujutro saznali smo da je Mladi Jastreb otišao i da nitko nije došao.  Nastala je panika. Svatko je odlučivao za sebe, po vlastitoj procjeni. Da li krenuti u proboj ili otići u bolnicu. Dragiju su inače od detonacije popucale kapilare u oku. Mi smo se odlučili za proboj, a on, nažalost, za bolnicu. Nadao se da će biti primijenjena Ženevska konvencija. Zato se odlučio na odlazak u bolnicu, svjedoče njegovi suborci.

Jedva izvukli živu glavu

Oni sami jedva su izvukli živu glavu. 17. studenog kad se smračilo krenuli su u proboj kroz neprijateljski obruč. Znali su da im je najveći hendikep što nisu domaći i ne poznaju teren. Imali su sreću i nabasali na grupu u kojoj je bio načelnik vukovarske policije. Jedna osoba preplivala je Vuku vukući za sobom gumeni čamac te su rijeku potom ostali prelazili tim čamcem. Ušli su u kukuruzišta i cijelu se noć probijali prema Nuštru i Vinkovcima.

- Curelo je i bilo je zima. To nas je spasilo, jer su se neprijatelji povukli u kuće. Nailazili smo na prazne rovove. Inače ne bi izvukli živu glavu. Morali smo doći do Nuštra prije zore. Tempo je bio strašan, grupice su se raspadale, trebalo je ostati u pravoj. Neki su bili bosi. Evo, i Alojz nam je krenuo malo kasnije, s drugom grupom te su zaostali i nije stigao prije zore. Cijeli idući dan proveo je ležeći u kukuruzu. Ali i on je došao do Nuštra dan poslije - ispričali su nam.

A počelo je tako da su svi za Vukovar poslani zajedno, na dva tjedna, 11. rujna. No poslije se više nisu mogli izvući. Bilo je prerizično. Poslana im je smjena, koja je zapela već nadomak Vinkovaca, u Ivankovu.

Išli su "regulirati promet"

- Da, slali su nas kao u ispomoć, na regulaciju prometa. Nije se rat ozbiljno ni spominjao. Tek je posljednja grupa prije nas imala neko puškaranje. No čim smo stigli kroz rovove u kukuruzištu, naslutili smo kako stoje stvari. 14. rujna smo već imali vatreno krštenje. Na nas su krenuli svim raspoloživim naoružanjem. Tada smo shvatili da je rat. Rasporedili su nas po punktovima diljem Vukovara, rastepli nas i koristili kako je gdje trebalo. Da je došao nalog da idemo doma teško bi nas skupili. Nismo imali ni za jesti, tražili smo po hižama nešto za prezalogajiti. Ni pitke vode nismo imali.

Puškama smo išli na njihovu vojarnu. Nas desetak potom je angažirano na osiguranju zapovjedništva obrane Vukovara. Čuvali smo taj štab, prvo Dedakovića pa potom Borkovića. Kao članove interventne grupe štaba slali su nas po punktovima po gradu, gdje bi zagustilo ili bi koga trebalo izvući... Zapovjednik nam je bio Kesera! Svaki dan je bio isti, svakih nekoliko sekundi detonacija. I dan i noć padale su granate. Vukovar je padao kuću po kuću, prisjetili su se vukovarski branitelji Tomislav, Tihomir i Alojzije.