Velečasni Đuro Vukalović: Nakon ovoliko godina postao sam međimurski Zagorec!

Malosubotički župnik Župe rođenja Blažene Djevice Marije Đuro Vukalović rođen je 1944. godine u zagorskom selu Oštrice. U Malu Suboticu došao je vrlo mlad, kao zamjena za velečasnog Ivana Juraka koji je kao misionar otišao u Australiju. Četrdeset jednu godinu vodi vjersku zajednicu u Maloj Subotici.

Ovdje ste većinu svog života. Smatrate li da je dobro kada svećenik dugo ostane u jednoj župi?

Ima i pozitivnih i negativnih strana, kao i u svemu. Možeš dojaditi ljudima jer se ne smiješ ponavljati, a neki vole promjene. S druge strane, nakon toliko godina zaista upoznate ljude. Znam i kakvi su odnosi u obitelji i s kojim se problemima nose. Od svega je najljepše gledati kako su djeca izrasla u prave ljude, osnovala obitelji i žive u vjeri. Nakon ovoliko godina postao sam međimurski Zagorec ili zagorski Međimurec, kako god vam je draže.

Posla je mnogo, osjećate li ponekad nedostatak snage?

Petnaest sam godina predavao u školi, stalno održavao župni vjeronauk, obavljao vjenčanja i sprovode, služio mise i još mnogo toga. Sada imam samo pripravnike za prvu pričest i krizmu. Pokoji mi put bude previše, a znam da su i djeca preopterećena. Uz školu i izvannastavne aktivnosti u udrugama, nemaju mnogo slobodnog vremena. U posljednje vrijeme vidi se da, kad počnu praznici, počinje i odmor i od crkve.

Ljuti li Vas to?

Tu ne mogu mnogo učiniti. Sve kreće od obitelji u kojoj djeca uče temeljne vrijednosti. Roditelji svoj nedolazak opravdavaju prenatrpanim rasporedom, a moje nije da sudim. Po tom sam pitanju, reklo bi se, liberalan. Kad god nešto zatreba, tu sam, bez razlike dolaze li ljudi u crkvu ili ne. Ponekad to naljuti praktične vjernike, no ne vidim razlog tome. Oni koji dolaze na misu nisu ništa izgubili, već naprotiv, a moje je poslanje da pomažem svima. Vjernik najprije mora biti dobar čovjek, a na tim se temeljima, potom, gradi vjera. To pokušavam pokazati vlastitim primjerom.

Predsjednik ste Kulturno - umjetničke udruge Zvon koja djeluje već 20 godina. Koliko je Zvon važan u povezivanju ljudi iz zajednice?

Mislim da smo najjača udruga na području općine i za nas znaju i izvan Međimurja. Članovi su aktivni na više polja, a zahvaljujući učiteljima, podmlatka nam, unatoč stalnim smjenama generacija, ne nedostaje. Većina članova vezana je uz crkvu i na te se ljude uvijek mogu osloniti. Sve se radi na dobrobrovoljnoj bazi, a oni su svejedno predani radu Udruge. Pokušavam im biti podrška.

KOKICE I PURICE

Vlastitim primjerom pokazujete da treba raditi. Uzgajate kokoši i pure.

Ovdje sam došao iz mjesta u kojem sam obrađivao zemlju. Tamo je svako selo odredilo što će na kojoj zemlji i kada raditi. Tu sam praksu htio prenijeti i ovdje i u početku su ljudi nešto i radili, a kasnije sam ja preuzeo. Od krumpira sam jedne godine isplatio traktor, a druge godine kupio automobil. Prvi auto kupio sam od prodaje peradi i jaja. Kad se hoće raditi, sve se može, makar je u mojim godinama već teže pa brinem samo o vrtu i životinjama. Tjelovježba je dobrodošla. Hranim kokoši i pure, a nekada sam imao i patke, kozliće i paune koji su bili najveća atrakcija. Ljudi danas, iako imaju sve potrebno da othrane nekoliko kokoši ili uzgoje vlastito povrće, radije sjede pred ekranima. A Poljoprivreda putem malih ekrana ne ide.

Uz domaće meso, voće i povrće idu i dobri recepti. Kuhate li sami ili imate kuharicu?

Kuham sam. Kad sam stigao u staru župu, obitelji su se obvezale donositi mi hranu. Bio sam im zahvalan, ali je to bilo zlo za mene jer sam stalno jeo jedno te isto. Zaželio sam se variva, graha, zelja i s vremenom sam, kako ne bih ovisio o njima, počeo kuhati. Često sam kuhao i za radnike na obnovi objekata i kuhanje mi zaista nije problem. No, ne znam peći kolače. Nisam neki ljubitelj, ali razveselile bi me, povremeno, zagorske štrukle i starinska tikvenjača.

Kako Vas služi zdravlje?

Manje - više sve obavljam sam. Jasno, godine su tu pa osjećam bolove, ali zasad sam fizički dosta pokretan. Osjećam da je fizički sve napornije. U mirovinu, osim ako smo bolesni, možemo nakon navršene 75. godine. Bog zna hoću li moći izdržati ovaj ritam još tri godine.

NAJLJEPŠE JE DARIVATI SEBE

Koliko je komercijalizacija utjecala na istinski doživljaj Božića?

Božić je tradicionalan blagdan i ljudi doživljavaju da je došao naš Spasitelj koji unosi mir. Božićno otajstvo jače djeluje na ljude nego Uskrs. Božić nam je iskustveno bliži, a uskrsnuće je iskustvo koje nemamo. Ne kupujem i ne dobivam poklone. Mali znak pažnje je uvijek lijepo primiti, no, ne treba pretjerivati sa skupim poklonima. Najljepše je darivati sebe, a za to je dovoljno da obiđemo drage nam ljude. Lijepo je svečanije proslaviti neki dan, ali treba računati s tim da i sutra treba od nečega živjeti.

Traže li Vaš savjet i mladi?

Mladi nisu navikli o svojim problemima razgovarati sa svećenikom. Kod starijih generacija ili obitelji koje žive vjeru to je nekako prirodno. Problema ima svakakvih, a ja ih saslušam i pokušavam savjetovati i utješiti. Ne mogu svima pomoći, ljudi dolaze s različitim problemima, ali ponavljam, čovjek je čovjeku najveći dar. Moja je poruka da vjera daje snagu i vodi nas u ovozemaljskom životu.