Dano nam je prema našoj vjeri

U ovom korizmenom vremenu želio bih informativno prozboriti o jednoj zanimljivoj, a to bi reklo nadasve aktualnoj knjizi. Autor joj je Tonči Matulić, nedvojbeno jedan od prvih suvremenih teologa, rođen u Postirama na Braču, redoviti profesor – trenutno i dekan – na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu; predaje kolegije iz moralne teologije i socijalnog nauka Crkve. Knjigu je naslovio Vjera i nevjera u četiri oka (2012.). Drugi dio naslova koristimo u našoj komunikaciji u značenju „u povjerenju“, „otvoreno“, a takav je i autorov pristup najavljenoj temi. Budući da je šestotinjak njezinih stranica nemoguće predstaviti u ovom zadanom prostoru, odlučio sam signirati bar neke teme/pitanja, ona koja mi se danas čine aktualnima.
1.Povijestni kontekst (ne)vjere u hrvatskoj stvarnosti. Napomenuvši da su u novijoj povijesti stanovnici ovih prostora živjeli u čak pet društvenih sustava, Matulić propituje kako je pritom bilo s njihovom vjerom. Prema prvom sustavu, A-U Monarhiji, vjernici su se spram te države, premda je bila smatrana katoličkom Monarhijom, odnosili neprijateljski zato jer nije bilo slobode; Crkva je tada djelovala kao integrativni element. Prva Jugoslavija pak je bila multireligijska i multikulturalna te se distancirani odnos samo uvećao. Nakon nje došla je NDH, u kojoj vjerska uvjerenja nisu bila na kušnji ali jesu ideološka jer su se suočili s totalitarnim, profašističkim režimom, a k tome, hrvatski je narod bio bolno ideološki podijeljen. U četvrtoj prekretnici (termin Matulićev, a tako i narod zove: „preokret“), u drugoj Jugoslaviji, s jednopartijskim komunističkim sustavom, Crkva je doslovce eliminirana iz javnoga života, bilo je to vrijeme masovnih progona, zastrašivanja i pojedinačnih likvidacija (paradigma: kardinal Stepinac) te se vjernički puk utjecao Crkvi, našavši u njoj utjehu, i pomoć. Ne-vjera je postala „službena“ te se, recimo Božić slavio kriomice, kićenje gradskih trgova započelo je tek nakon Božića ( za „novu godinu“) i tome slično. Peta se prekretnica zbila u ovo naše najnovije doba, uspostavom suverene hrvatske države 1991.; mnogi su katolici (razumije se, i drugi) izašli iz anonimnosti i djelatno se uključili i u obranu i u stvaranje nove države. No, pritom je Matulić s pravom kritičan: mnogi su preko noći postali vjernici (a taj put je put obraćenja, i nije „preko noći“), no prije će biti „da su se vješto zakamuflirali u demokratsku retoriku i pozu, ali im je mentalitet ostao nedirnut, odnosno zarobljen okovima isključivosti, netrpeljivosti, bezboštva te bezuvjetne političke podobnosti i poslušnosti“.
2.Jedno poglavlje autor naslovljuje „Mržnja i vjera u četiri oka“, oprimjerujući ga postojanjem Auschwitza. Započinje ovako: „Auschwitz je simbol holokausta ili volje za totalnim uništenjem židovskoga naroda u ime totalne metafizike nacističkoga bezbožnoga svjetonazora za Drugoga svjetskog rata. Auschwitz je također opći simbol patnje i stradanja nevinih ljudi u smrtonosnome zagrljaju mržnje koja je djelovala kao stopostotni sotonski destilat“. Pitanje se može poopćiti te se upitati zašto Bog u svijetu dopušta zlo? I je li nakon Auschwitza Bog uopće moguć, kako problemski postavljaju neki teolozi, ne samo židovski? Pojednostavljeno se može komentirati ovako: Stvoritelj ne „proizvodi“ zlo, on je čovjeku dao slobodu mišljenja, odlučivanja, djelovanja i taj je čovjek u određenim (strašnim, dramatičnim) trenutcima njegove povijesti izabrao – zlo. T.M. zaključuje: „Nije li upravo Auschwitz proizvod bezbožnoga čovjeka koji je okrenuo leđa Bogu? Bezbožnoga čovjeka koji je u smrti nevinih pokazao zloćudnost svoje nevjere i odbacivanje Boga?“
3.Pojava nove religije. Ishodište za pojavu tzv. nove religije ili new agea autor vidi u začetcima moderne znanosti, poglavito u pojavi Renéa Descartesa, Galilea Galilea i Francisa Bacona a zajedničko im je – nametanje teze o čovjekovoj moći (gospodarenju) nad prirodom. New age umjesto objave odozgo želi objavu odozdo. Preciznije, prema T.M., polazišta se nove religije (točnije: novog ateizma) mogu sažeto pobrojiti ovako: a) Priroda je sve. Izvan prirode nema ničega. Dakle, nema Boga;b) Prirodu nije stvorio Bog nego je ona plod slučajnih mutacija i prirodnih zakona; c) Svemir nema uporište ni svrhu, sve je stvar slučaja i spleta okolnosti;d) budući da Bog ne postoji, sve je moguće ispravno shvatiti jedino pomoću prirodne znanosti;e) sve što postoji je materija koja tek poprima različite oblike organizacije;
f)vjera u Boga je ljudska izmišljotina, dakle iracionalna je i djetinjasta; g) vjera u Boga izvor je svih zala te je treba odbaciti kao nemoralnu pojavu; h)čovjek je moralno biće zahvaljujući prirodnim sposobnostima ljudske vrste (autor parafrazira djelo Johna F.Haugta, Bog i novi ateizam…,London, 2008.).
T.M. u tom kontekstu govori i o agnosticizmu. Agnostik, naime, niti niječe a niti ne dokazuje Božju egzistenciju držeći da je upravo takav stav najbolji za slobodu (znanstvenog istraživanja). Spominje i neke agnostike: Ch. Darwin, T.H.Huxley, H.Spencer…
4.Koji put u odnosu vjera(vjernik) – nevjera (nevjernik) Matulić predlaže? Najprije je nužno, na crti Sokratova stava, „spoznati samoga sebe“, to jest, spoznati istinu, jer – piše Matulić – „Sotona i sotonski duh zavodi samo one koji odbacuju ljubav prema istini. Ljubav prema istini čuva čovjeka od zla i Zloga“.
5.A nakon toga – dijalog. Dijalog između vjernika i nevjernika je nužan, naprosto zato što oba žive u istoj stvarnosti. Doduše, Čeh Tomáš Halík pripominje: „Ja se slažem s ateistima u mnogim stvarima, često gotovo u svim – osim njihova vjerovanja da Bog ne postoji“. On želi reći da je daleko više stvari koje povezuju vjernika i nevjernika, nego one koje ih razdvajaju. Svi mi, bez obzira na vjeru/nevjeru, živimo svoje živote u istom vremenu i na istim prostorima. Što je pritom bitno primijetiti? Vjernika pokreće ljubav a ne interes. Matulić odnos izvrstno oprimjeruje evanđeoskom zgodom o cariniku Zakeju, to jest primjerom koji je dao Isus: carinik, koga su Židovi prezirali, jer je služio okupatoru, htio je upoznati Isusa o kome je prije toga mnogo slušao, i Isus se – znajući carinikovu znatiželju – dao pozvati u njegovu kuću („Danas mi je proboraviti u tvojoj kući“) i boraviti s njime. Evanđelist Luka, međutim, domeće još nešto važno, naime da su „svi koji to vidješe stadoše mrmljati: ‘Čovjeku se grešniku svratio!’“ Meni se čini ova rečenica bitnom za rečeni odnos – „svi“, a to su u evanđeoskom kontekstu pismoznanci i farizeji, danas mnogi među nama – ne slijede Kristov primjer „pružanja ruke“, „sebedarja“ nego okreću „pravovjernička“ leđa mrmljajući. U tom smislu ova Matulićeva knjiga i uči ali i poziva na razmišljanje.
Ona je pisana stilski prohodno, čisto i zanimljivo a opet visokoteološki, nadahnuto i pošteno, to je knjiga – što je možda najvažnije - „otvorenih vrata“, pripravna za dijalog, tako potreban u ovom bolno podijeljenom svijetu.

P.S. Godine 1911., 15.travnja, u Draškovcu se rodio pjesnik Ivo Sokač (u. 1990.). Predlažem – Školi, Mjesnom odboru, priločkom gradonačelniku – da se Osnovnoj školi dadne njegovo ime, osim što ima tek spomen-ploču na pročelju i spomen-bistu pred župnom crkvom.