FRANGOPAN:“AR IME, POŠTENJE DIČNO JE DOBLJENO“

Malko zakasnih s ovom prigodnicom: Fran Krsto Frankopan (a pod jedan svoj portret potpisao se: Ferenaz Frangopan, groff Tersazky) rodio se 4. ožujka 1643., iako taj nadnevak nije siguran. J.Vončina, recimo, ovako dvoji: „Teško je sa sigurnošću reći koje se godine F.K.F. rodio. Budući da mu stric Nikola u oporuci iz rujna 1643. spominje braću, a ne i njega, vjerojatno tada još nije živio te se mogao roditi tek potkraj iste godine.“ Kako bilo, nikad nije ni kasno ni suvišno iznova zapisati koju o ovom sudrugu, supatniku Petra Zrinskog. To me najprije motiviralo, međutim ovaj put ne bih želio pisati o Frankopanu ratniku nego književniku. Mislim, naime, da se onaj njegov glasoviti stih „Navik on živi k izgine pošteno“ ne odnosi ili se barem ne bi trebao odnositi samo na, slikovito govoreći, njegov mač nego i na njegovo pero. Pritom bih želio naglasiti nekoliko, pretpostavljam, nedovoljno poznatih činjenica i godina koje naprosto začuđuju.
Frankopan se rodio, spomenuh, 1643. a umro, točnije tragično završio svoj život 1671. u Bečkom Novigradu (Bečkom Novom Mjestu). Dakle, živio je svega 28 godina! Nije zapravo ni proživio život i zato se, kao da su posrijedi bili viši zakoni, „žurio živjeti“. Naime, 1656. otputovao je u Italiju poradi poslova oko nasljedstva i te godine, dakle kao trinaestogodišnjak (!) objavljuje djelo Elegija, pisano latinskim jezikom! U tim mladenačkim talijanskim godinama ženi se ( Julijom di Naro, nećakinjom kardinala Barberinija), a već kao 20-godišnjak sudjeluje u slavnoj bitci kod Jurjevih stijena, kada je Petar Zrinski potukao Turke a „za gospodinom grofom je k boju išal gospodin markež Ferenac Frangopan svojimi vitezi i husari“. Otad započinje njihovo prijateljevanje na bojnom polju te nijedan od njih nije imao osobita vremena za književni rad. Ono što je Frankopan u predasima između ratnih trublja ipak uspio zapisati, a osobito ono što je napisao u zatočeništvu, to je sve Bečki dvor nakon tragičnoga smaknuća 30. travnja sakrio pred javnošću. Za to se saznalo tek dvije stotine godina kasnije, 1871., kad je Franjo Rački tražio građu o „uroti“ i od Nikole Kostrenčića, arhivara u Bečkom arhivu bio obaviješten o skritoj ostavštini; iste godine objavio je nekoliko pjesama u „Vijencu“ a te je godine i objavljena i zbirka pjesama, pod nazivom Vrtić (prema Gartlicu, kako je autor naslovio u rukopisu). Dakle, moralo je proći 200 godina da se otkrije Frankopan pjesnik – eto, kolik je domašaj imao krvnikov mač toga 30.travnja 1671.!
Najprije ponešto o samoj zbirci, Gartlic za čas kratiti. I uz nju je, kao i uz spomenute činjenice, vezan kuriozitet: veći broj stihova Frankopan je napisao u tamnici u zatočeništvu! Kakve oni bijahu intonacije moguće nam je pretpostaviti, pogotovo tada kad je mladi pjesnik naslutio tragičnu sudbinu, svoju i svakovu. Potvrđuje se i na njegovom primjeru da „život piše knjigu“, to jest da se činjenice iz stvarne autorove zbilje najneposrednije utiskuju i oblikuju književnu zbilju. Naime, kada se govori o toj zbirci naglašava se njezina motivska raznovrsnost , čak motivsko-tematski kontrast: s jedne strane su galantne, šaljive čak i lascivne pjesme a s druge tužaljke i pobožne pjesme; kad su koje pisane lako je zaključiti.
Tu različitost najavio je sam autor u prvom predgovoru: „Gartlic za čas kratiti, v kojem cvitja vsakojačkih popivak nahode se. Ako bude kome drago va njem prošetat ter cvit sebi povoljan najde, slobodno naj utrgne, al s korenom ne istrgne“.
Evo dva-tri primjera toga pjesnikova cvitja i „motivskih antiteza“:

Oh, blažena
kâ te narodila,
tak lipo stvorila
telo tvoje.
Vsak valuje
kî te vidi,
od srca raduje
ter se čudi.
Ar ljubeznost
nî moć izmisliti,
lipotu zdičiti
tvoga lišca.(Itd.)

I drugi, motivski i ugođajno posve drukčiji:
Nut poglejte kako sriću
človičanski ljudi išću:
kî z navukom med knigami,
kî z oružjem med vojskami. (…)
Ali srića je bižeća,
malo kadi opstojeća,
vsi ju žele, nasliduju,
retki pako dostiguju.

O jeziku i stilu zbirke treba kratko ovo reći: Frankopan je kroz stihove želio progovoriti svakodnevnim jezikom a u leksičkom izboru slijedi težnje tzv. ozaljskoga kruga o prožimanju sva tri hrvatska narječja te je i time, već u 17. Stoljeću, najavio 19.stoljeće, recimo Šenou i Mažuranića: „Mi mislimo da je temelj književnog jezika štokavština i da ju popunjavati valja riječima iz kajkavskoga i čakavskoga narječja“. Senjski kapetan i grof važan je, dakle, i za razvoj hrvatskog književnog jezika.
Ima, međutim, još nešto što mi se čini važnim, osobito zato što se dosad tek uzgredice (ili nikako) spominjalo: Frankopan je afirmirao i tzv. male oblike, književne mikrostrukture, a ponajviše nadahnut narodnim izrazom , tematski i stilski. To su najprije njegove „zganke“, zagonetke, pitalice – vedre, šaljive, počesto dvosmislene, a duhom i ruhom nasljeduju narodnog svaraoca: Vsaki človik ta me ima,/ teško ženi kâ me nima;/ po svem svitu ja prohodim,/ vnogim hasnim, vnogim škodim (Jezik); Jesam lipa i rumena,/ drago vgodit narojena,/ gospoda me obimluju,/ k vustim svojim pritiskuju (Gartroža); Si mi draga i ljublena,/ jer si glatka i rumena,/ al životu ne uvolim/ dok ti kožu ne rasporim (Jabuka).
A još pak su veće dodirnice s usmenim, narodnim izrazom u Frankopanovim „Sentencijama vsakojaškim“, izrekama, poslovicama-prirečjima. U njima gotovo posve slijedi narodni predložak potvrđujući time njegovu vrijednost: Kî je ogovorljiv, sebi biva škodljiv; Pas kî vnogo laje rane ne zavdaje; Ako druga ćeš pokarat, triba sebe prvo zvagat; Kî pod drugim kopa jamu, koncu pade i on va nju.
Frankopanovo književno djelo, naravno, nije kapitalno ali zbog samoga autora zaslužuje znatno detaljniji uvid od ovakvih prigodnica.