Istražitelj i pisac povijesti obitelji Feštetić

Nakon brojnih knjiga napisanih o obitelji Zrinski, Čakovčanin Josip Črep odlučio je istražiti povijest grofovske obitelji Feštetić. Kako o njima u Hrvatskoj ne postoji baš previše građe, autor knjige koja će uskoro ugledati svjetlo dana podatke o njima tražio je u arhivima Mađarske. S obzirom na to da je strancima takva dokumentacija teško dostupna, Črep se dosjetio načina na koji bi možda mogao doći do dokumentacije. Njegov otac radio je kao podvornik i domar u ondašnjoj čakovečkoj učiteljskoj školi. Kada je Međimurje oslobođeno od Mađara, knjige na mađarskom koje je imala ta škola trebalo je spaliti. No, on je potajno sačuvao dio knjiga i odnio ih kući. S njima je u Mađarsku krenuo Josip i poklonivši ih tamošnjim knjižnicama, uspio je doći do vrlo vrijedne građe za svoju knjigu.
SVI O
ZRINSKIMA,
NITKO O
FEŠTETIĆIMA
U djelu pod nazivom Grofovi Feštetići – posljednji feudalni gospodari Međimurja autor daje kratak pregled povijesti obitelji temeljen na dostupnoj literaturi na hrvatskom i mađarskom jeziku te na određenim arhivskim i terenskim istraživanjima. Povijest te feudalne obitelji predstavlja se preko praćenja života njenih najvažnijih predstavnika. Knjiga obuhvaća brojne djelatnosti te obitelji koje su im već u XVIII. stoljeću donijele osobit ugled. Oni se spominju kao osnivači znanstvenih ustanova, škola, bolnica, ljekarni, tvornica, kazališta, ljetovališta, o čemu nam je autor rekao:
- Feštetići su u Međimurju posebnu pažnju posvetili razvoju poljoprivrede na posjedima koje su imali. Oni su bili vlasnici gotovo četvrtine Međimurja. U vlasništvu su imali 16.000 hektara zemljišta. Zaslužni su za brz razvoj Međimurja u ono vrijeme, posebno na području uprave, obrta, trgovine, industrije, rudarstva. U Čakovcu su osnovali tvornicu šećera, a upravo su oni započeli i s eksploatacijom nafte u Peklenici.
Do građe je dolazio teško, rekao je autor i ukratko ispričao gdje ju je sve nalazio te koliko mu je vremena trebalo za prikupljanje.
- Građu za knjigu o Feštetićima počeo sam prikupljati još 1993. godine, ali s prekidima. U Hrvatskoj nema baš puno pisanih dokumenata o tome, pa sam uglavnom morao odlaziti u Mađarsku, za što je trebalo vremena, a bilo je popraćeno i nemalim financijskim izdacima.
Neko sam vrijeme imao stanku u svemu tome jer su se mijenjali čelni ljudi institucija u kojima sam tragao za dokumentima. Neki su mi tako dopuštali pristup arhivskoj građi, a neki ne. Dobar dio građe pribavio sam iz Keszthelyja, a kasnije i Nagykanizse.
DOBRI
GOSPODARI, LOŠI
GOSPODARI,
PA I ČUDAK I KOCKAR
Josip nam je ukratko i predstavio obitelj koja je više od stoljeća vladala Međimurjem.
- Ovdje su u 132 godine živjele četiri generacije te obitelji. Prvi je 1791. godine imanje kupio Juraj stariji, a zadnji Eugen u Beč je otišao 1923. godine. Juraj je iz Zalaegerszega doveo sa sobom u Međimurje i 360 Mađara, mahom pravnika, mjernika, ekonoma – školovanih ljudi. Juraj stariji bio je dobar gospodarstvenik. Naslijedio ga je Ladislav Detolna koji to nije bio, pa je došlo do stagnacije gospodarstva i obitelji te zamalo i propadanja. Najviše tragova, i to pozitivnih, ostavio je Juraj mlađi koji je bio izvanredan gospodarstvenik. On je pokušao napraviti tvornicu šećera u starom gradu. U njoj je radilo oko 300 radnika, ali se održala svega 10 godina. Sagradio je i dvorac u Pribislavcu. U njegovo vrijeme Feštetići su imali već 23 ili 24 majura. Uz njih su bile i stambene zgrade u kojima su stanovali glavne gazde čiji je posao bio provoditi odluke uprave. U njegovo se vrijeme uzgajao i dudov svilac radi proizvodnje svile. Zato su po Međimurju tada i zasađeni brojni malinščaki. Na imanju u Peklenici pronađena je nafta koja se koristila za dobivanje petroleja i kolomaza, za podmazivanje osovina za kola. On je u Međimurju uredio i brojne puteve, imao je velik broj lovišta, zimske kućice. Jurja mlađeg naslijedio je Eugen koji je bio takoreći čudak. Bio je neženja i slab gospodarstvenik. Živio je lagodno, puno je putovao i volio je kockanje, ali i kazalište koje je i sagradio na Ksajpi. U njega je dovodio predstave iz Budimpešte i priređivao je balove. Poznat je po tome što je uvijek, kada je išao u Beč, sa sobom vodio naše, domaće sobare. Jedan je bio iz Pribislavca, a drugi iz Šenkovca. Eugen je u Beč otišao 1923. godine, a zemlju je prodao.
R. Topličanec

Knjige i konji i u osamdesetima
Iako je zašao već u osamdesete godine, Josip Črep još uvijek se aktivno bavi pisanjem. Poznat je i kao obožavatelj konja i voditelj i trener varaždinske povijesne postrojbe Husari Varaždinske županije. Oni za njega još nisu našli zamjenu, ali nam je Josip rekao da sada tom poslu podučava jednu mladu članicu postrojbe koja će ga uskoro najvjerojatnije moći zamijeniti u tom poslu. Što se tiče bibliografije, Črep je autor nekoliko knjiga i konjičkih priručnika - Monografija DVD-a Čakovec, 40 godina Narodne tehnike, Konjički sport i konjogojstvo, Masovne katastrofe, monografije Ivanovec u prošlosti i sadašnjosti te Čakovečki mlinovi. (rt)