Kotoripčanin u Australiji: Vinko Malić

Među brojnim Međimurcima koji su davno trbuhom za kruhom otišli u bijeli svijet je i sedamdetčetverogodišnji Kotoripčanin Vinko Malić. Kao 26-godišnjak, nakon trotjednog putovanja brodom, osvanuo je u Australiji, u Milduri u kojoj i danas živi s obitelji.
Čežnja za rodnom grudom vraćala ga je u Kotoribu u kojoj je sa suprugom Katarinom bio i potkraj lanjske godine. Čežnju za rodnim krajem koja nikad nije nestala počeo je pretakati u stihove posvećene Kotoribi, roditeljskom domu, Hrvatskoj, jednom riječju - svemu što ga je vezalo uz staze djetinjstva. Počeo ih je iznositi u javnost na okupljanjima Međimuraca u Milduri:
- Ta „eksplozija“ se konačno dogodila jer, gledajući nas tako okupljene, osjećao sam jednostavno potrebu stihovima podsjetiti na naše porijeklo. Svi su ostali začuđeni kada su misli i osjećaji posvećeni dragome kraju izašli na „svjetlo dana“, a ja sam se osjećao ponosan što sam u svima nama uspio oživjeti prošlost i davno vrijeme, kaže Malić.
Sve stihove zna napamet, a ima ih napretek. Izrecitirao nam je stihove posvećene trenutku odlaska iz domovine, 1965. godine:
- 1965. godina je bila kad je meni sudbina tako odredila. Brodom sam otplovil davno u tuđinu i tamo sem našel drugu domovinu. Australijo, domovino druga, do tebe me je povela kotoripska pruga. 48 godina poslije ja sam došel kući iz tuđine daleke dugo putujući. 48 godina poslije ja sem došel doma, na crkvenom tornju zvone ista zvona. Godine su otišle i nema ih više, godine su otišle, al ipak se piše. Slavio sam godine i staru i novu, slavio sam svetkovine i vino sam pio, slavio sam svetkovine i vinom ih zalivo. Slavio sam svetkovine skoro svakog dana, slavio sam svetkovine već od jutra rana. Vino sam napravio i žganicu isto, kad se ljudi napiju sve im izgleda isto. Kuća mojih roditelja stoji prazna i bez jednog stolca, a iz nje se nekad čula pjesma davno ko iz dvorca. Kuća mojih roditelja stoji prazna i bez jednog sica, a u njoj su nekada pjevala dječica.
Sudbina je tako htjela i po svijetu nas raznijela, raznijela sve po svuda jer bila su vremena luda. Ludo vrijeme, ali i ljudi naprave nam trista čudi. Rasele u tuđinu, ostavili smo domovinu.Ostavili smo staru mater, a i oca isto s njom, doveli ih u tuđinu ostavili su svoj dom. Rođena kućo, ostala si sama i ti stojiš kao brijeg i ti čekaš djecu svoju, otišli su zauvijek.
O tiskanju zbirke poezije ne razmišlja:
- Mislim da to nije potrebno jer ti stihovi - to sam ja, oni moju dušu čine lakšom, kaže Vinko.
Tekst i snimak
Mladen Grubić