Lucija Dokleja, najbolja glumica KAM-a

U nizu vrsnih međimurskih amaterskih glumica na proteklom KAM-u u središtu pozornosti našla se - najmlađa. Lucija Dokleja, 20-godišnjakinja iz Pribislavca. Od malih nogu željela je biti glumica, u 3. razredu htjela je biti među čakovečkim Pinklecima. Zatim se kao srednjoškolka željela ubaciti u Varaždinski HNK da isproba rad s profesionalcima. Bezuspješno. Danas je vanredna studentica Više medicinske škole u Varaždinu, ali ljubav prema glumi nije jenjavala, pa se okrenula KUD-u Kaštel u kojem su njene ambicije u dramskoj družini mogle biti pretvorene u zbilju. Lucija je na KAM-u nagrađena za ulogu Mire Doklejić u predstavi To je to, kazališnog djela koje je ona počela pisati, ali je odustala nakon sedam napisanih stranica, pa ga je za trajanje od 60 minuta prilagodio redatelj predstave Franjo Oreški. - On je ulogu gospođe Doklejić približio mom stvarnom prezimenu, a ulogu je prilagodio mojim sposobnostima, uvjeravajući me kako ću je odigrati do savršenstva jer, kako je govorio, ja to mogu, znam i moram. Predstava je pisana za obične ljude koji vole svakodnevicu na daskama, a radnja govori o odnosima dviju obitelji, od kojih je jedna dobrostojeća, a „moja“ je ona koja jedva spaja kraj s krajem. Mene podsjeća na Gruntovčane u kojima sam ja (Mira Doklejić) ista kao i Regica koja drži tri ugla kuće, a i kod četvrtog pomaže mužu, kaže naša sugovornica. *Je li trebalo uložiti puno napora za ulogu gospođe Doklejić? - Puno, jako puno. Od rujna smo imali probe po tri puta tjedno. Glumica sam koja teži savršenstvu, a velika mi je prednost što nemam problema s tremom koju sam suzbila još u djetinjstvu. Što se tiče učenja uloga, s time nemam problema, premda nisam štreberica. *Jesi li očekivala titulu najbolje glumice? - Iskreno, ne, ali sam se nadala nominaciji. Ne mogu jasno razlučiti ima li uloga sličnosti s mojom osobnošću jer u pojedinim situacijama moram glumiti suzdržanost, zadržavati napetost - sve ono što ja nisam. Ja sam otvorena, razgovorljiva. Kada se baš osobnost i uloga ne preklapaju, glumiti je teže, pa sam možda i u tom segmentu prepoznata. *Što su ti rekli članovi Stručnog povjerenstva? - Da su osjetili kako proživljavam svaku riječ, da mi je svaki odigrani pokret bio na mjestu te da sam podizala atmosferu među svojom skupinom i gledateljima, a kada sam se smijala, taj smijeh nije bio prenapadan, izvirao je iz realnosti, iz mene. *Kako se sada osjećaš kao naj? - Prije svega, to mi je poticaj za još takvih i sličnih ostvarenja. Sretna sam jer se ostvarilo sve ono što su mi govorili ljudi, a bilo je nepoznatih, kada smo igrali tu predstavu prije festivala. Oni su mi ulijevali samopouzdanje. Učim slušati kritike i savjete, no, kritika mi više znači od pohvale. Možda mi više znači saznanje kako sam zapravo dosad igrala u svega dvije predstave, a znam da su moje konkurentice iza sebe ostavile mnogo uloga. Preferiram komedije. Ozbiljni tekstovi nisu za mene, svi smo mi protkani nekom prirođenom dozom humora, a kad se on „isteše“, onda je uspjeh neminovan. *Imaš li glumačke uzore? - Pratim glumačke uspjehe Nade Rocco i njezine kćeri Barbare, a fascinira me Leona Paraminski. Inače volim sve što vole i drugi mladi, volim nasamo izaći na kavicu. Tada uzimam u ruke bilježnicu i bilježim neka zapažanja koja me okružuju, šaram, crtam, precrtavam... Uglavnom, nikada ne mirujem jer ideje naprosto naviru. *Kakvi su ti planovi za budućnost? - Željela bih se isprobati u profesionalnom kazalištu, pa makar na pozornici bila samo trenutak. Vuče me želja da vidim kako se u njemu radi. U šali ću reći - kada to probam, onda mogu i umrijeti. Mladen Grubić