MATEMATIČKI SKUP U PULI

U organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje i Hrvatskog matematičkog društva Istra u Puli je održan matematički skup na temu Didaktička dokimologija. Na ovom državnom seminaru sudjelovalo je tridesetak međimurskih osnovnoškolskih i srednjoškolskih učitelja i nastavnika, a iz cijele Hrvatske stiglo je oko pet stotina matematičara. Među predavačima je bio i Željko Kraljić iz OŠ Ivan Goran Kovačić Sveti Juraj na Bregu, a govorio je o nedostacima ocjenjivanja.
Tema koja je gotovo jednako zanimljiva svima - i nastavnicima i učenicima i roditeljima, okupirala je i našu pažnju, zbog čega smo u kratkim crtama nastojali doznati o detaljima izlaganja Ž. Kraljića koji za list Međimurje kaže:
- Stavio sam naglasak na to kako ocjenjivanje može dovesti do školske bolesti govoreći o nelogičnosti računanja prosječne ocjene kao aritmetičke sredine, nedostatanoj dijagnostičkoj i prognostičkoj vrijednosti ocjena, sve manjoj objektivnosti ocjena u školi otkako su one jedini uvjet za upis u srednje škole te nužnosti promjena u sustavu ocjenjivanja koje se kod nas tradicionalno održalo više desetljeća.
Dio učenika koji postiže slabe rezultate u školi ocjene doživljava kao demotivaciju, a slijed takve impresije može rezultirati i gomilanjem negativnih ocjena.
- Lošim ocjenama učenicima poručujemo da nešto ne znaju, ali ih na taj način ne usmjeravamo niti im pomažemo. Školsko ocjenjivanje u proteklim je desetljećima često utjecalo na zdravlje i psihofizički razvoj učenika. Školska bolest javlja se kod djece labilna vegetativno-živčanog sustava, što se povezuje s uzbuđenjima i strahovima u školi. Naš sustav ocjenjivanja jasno pravi razliku između pozitivne i negativne ocjene te pruža dovoljnu mogućnost stupnjevanja pozitivnih ocjena za usvojena znanja, od 2 do 5, ali ne pruža jasnu razliku za nedovoljnu usvojenost znanja. Moram reći da je prekomjerno davanje negativnih ocjena svojevrstan oblik zlostavljanja djece.
* Kakve su Vaše spoznaje u području računanja prosječne ocjene?
- Diskutabilno je računanje prosječne ocjene iz nastavnih predmeta koji ni po čemu nisu srodni. U vrijeme u kojem školske ocjene nisu bile važne za upis u viši stupanj školovanja, njihova distribucija bila je bitno različita u odnosu na današnje stanje u kojem je školska ocjena jedini kriterij upisa. Zbog toga imamo poplavu odličnih učenika, a razna istraživanja pokazuju da su dijagnostičke i prognostičke vrijednosti ocjena vrlo slabe i da se ocjenama daje prevelik značaj.
* Uzima li se u obzir činjenica da su nastavnici subjektivni? Tom se elementu ne može pobjeći, on je u našoj prirodi.
- Kod ocjenjivanja je predmet mjerenja učeničko znanje. Obavlja ga učitelj, uz određene metode. Da, prva nelogičnost je ta da je nastavnik subjektivna osoba koja mora dati objektivnu ocjenu. I Ramiro Bujas tu ističe da ocjena više zavisi od ocjenjivača nego od đačkog odgovora.
* Koja su moguća rješenja?
- Neke od alternativa su uvođenje klasifikacijskih ispita za upise u srednju školu, smanjenje birokratizacije ocjenjivanja, ukidanje prosječne ocjene, uvođenje A i B programa u predmetnu nastavu, smanjenje skale ocjena na tri stupnja.
* Zvuči hrabro, kao revolucija u sustavu ocjenjivanja.
- Istina, no svaka važna prekretnica zapravo je plod odvažnog raskida s uvriježenim načinima razmišljanja. U procesu školovanja ipak je najvažnije da obrazovanje djeci pruži pomoć i usmjeri ih prema područjima koja najviše odgovaraju njihovim talentima, područjima u kojima će biti stručni, zadovoljni i uspješni.
Aleksandra Ličanin