"-Međimurci, što ste? - Bote stiha..."

Kada sam u Vilovićevom romanu Tri sata tražio podatke u Jurju Lajtmanu – a o njemu želim koju riječ, uoči njegova rođendana 15.travnja 1883. – naišao sam na ovu dijalošku sekvencu koja izvrstno najavljuje izabranu temu. Koliko god je književnost idealna, književna a ne stvarna zbilja pa činjenice u njoj shvaćamo kao interpretaciju te zbilje, Đuro Vilović je u spomenutom romanu uvrstio niz zapisa i građe dokumentarne naravi kojima je, dakle tekstovima nefikcijske naravi, želio prikazati stanje u Međimurju prije 1. rata, obilježeno vrlo agresivnom mađarizacijiom. Javilo se, međutim, mladih intelektualaca – I.Novak, L. Purić, V.Žganec… – koji su ustali protiv ovakvih nasrtaja; među njima bijaše i Juraj Lajtman, Vratišinčan, kapelan u Daruvaru, Draškovcu, župnik u Kotoribi i ,kasnije, odvjetnik u Prelogu. Godine 1912. objavio je (suautori bijahu Ivan Kuhar i Ignacije Lipnjak) molitvenik Jezuš, ljubavi moja na „ilirskom“ jeziku, točnije, mješavinom štokavsko-kajkavskom. Molitvenik je bio zaplijenjen, kasnije je zabrana ukinuta. Knjižica je izazvala buru, čak i sudski proces! Nakon objavljivanja, u Muraközu-Međimurju , koji je uređivao Károly Zrinyi, učitelj Viktor Pataki napao je autora jer da je „antidržavan prema mađarskoj državi, i to zato, što propagiranjem hrvatskoga književnoga jezika, ili, kako oni kažu, ilirskoga jezika (…) zida most između Međimurja i Hrvatske“.
Vjerujem da ste povezali ovaj zadnji dio i naslov kolumne. Jedna od najvažnijih narodnosnih, nacionalnih poveznica, ne samo tada, upravo je jezik; zato su Mađari forsirali „međimurščinu“, stalno naglašavajući da je to poseban jezik koji nije hrvatski. A tada je drugi korak bio upravo onaj formuliran u naslovu; štoviše, kajkavski frazem „što ste“, uobičajen u razgovoru (-Što ide?) pojačava to ponižavanje, upućuje na neživo, na stvari a ne na ljude!
Lajtman je odgovorio tužbom, što je u veljači 1914. bila izuzetna hrabrost – tužiti mađarone pred mađarskim sudom – ali i znak izuzetne domoljubnosti i narodnostne borbe. Vrijedi citirati dio stenogramskih bilježaka što ih je vodio Vinko Žganec.
Pataki: „Ja nisam to pisao iz mržnje, nego iz šovinizma (?!). Pisao sam za opće dobro, pa se zato ne smatram krivim. Kod nas (u Međimurju, op.) je njegovanje hrvatskog jezika štetno. Mi pomadžarujemo ne samo zato što nas na to zakon sili, nego od srca, jer smo potomci duha Zrinskih (?!). Štokavski nam je katekizam opasan, jer se iz njega djeca uče hrvatski, a time nam se otuđuju. Ako se u Međimurju uči hrvatski književni jezik , to je zlo i opasno, jer Međimurce zbližuje s drugim narodom. Mi ovu opasnost moramo odbiti.“ Koliko je, eto, bilo „zlo i opasno“ ovakvo razmišljanje, gledano iz današnje perspektive!
Drugooptuženi, urednik Zrinyi, izjavio je: „Ne smatram se krivim. Borio sam se protiv Lajtmanova iliriziranja Međimurja, što ga on provodi privikavanjem Međimuraca ilirskom jeziku. Bedem Međimurja nije Drava, nego njegovo posebno narječje. Po njemu oni nemaju kontakta s Hrvatima“. Sad je vjerojatno svakome jasno o čem se radilo i čemu je Međimurje, koje je i tada bilo nacionalno najhrvatskije, bilo izloženo!
Godinu prije u „Obzoru“ je priločki odvjetnik Ivan Tamaš (Tamas Janos) objavio „otperti list“ (otvoreno pismo) protiv narodnosnoga buđenja i, dakako, „očešao“ i Lajtmana, optuživši ga, među ostalim, i za panslavizam. Ovaj mu je odgovorio a taj odgovor vrijedi i za spomenutu sudsku parnicu. Odgovor je primjer vrlo vješte „afirmacije negacijom“: Lajtman je, naime, radio sve suprotno od onoga što je u odgovoru naveo. Citat je podulji ali ga valja navesti:
„Kad bi ja faktično bio panslaven i po Medjumurju radio na širenju hrvatske ideje, onda bi za postignuće ove svrhe morao činiti ovo:
1.Držao bi za svoju dužnost, da što više hrvatskih listova i knjiga u ruke naroda dodje. Izvolite istražiti, koliko sam listova raspačao i koliko sam dopisa u hrvatske listove poslao?
2. Ustrajao bi hrvatska društva i to čitaonice i prosvjetna društva. Poznat mi je liberalizam magjarskih zakona i znam, da bi društvena pravila bila potvrdjena. Izvolite mi reći jesam li ikada ma samo pokušao da takovo društvo osnujem.
3. Pošto je novac najvažnija stvar za postignuće mojih panslavističkih težnja, to bi najprije morao da ustrojim zadruge od Poljodjelske banke. Što sam ja naprotiv učinio? Ustrojio sam u Kotoribi vjeresijsku udrugu koja je član centralnog vjeresijskog saveza. U dvije sam općine nagovorio narod, da takove magjarske vjeresijske osnuje.
4. Morao bi se zaista brinuti, da što više mojih učenika ide u gimnaziju u Varaždin ili Zagreb, a šegrte bi slao u Zagreb. A ipak najveći broj mojih učenika ide u Veliku Kanižu…
Teško pada čovjeku, kada ga sumnjiče, pa gubi volju. Ali ja ću i nadalje nastaviti započeto djelo. Ne samo ja nego i veći te najbolji dio svećenika, pa ćemo poći u gustim redovima u borbu protiv strašnog neprijatelja: protiv socijalne demokracije i hrvatske narodnostne misli i agitacije…“
To jest: to tako ne radim a zapravo – radim!
Lajtman je djelovao i a drugi način. Tako 1908. U „Katoličkom listu“ objavljuje članak Odcjepljenje Megjumurja. Bijaše to odgovor mađarskim vlastima koje su raznim senzacionalističkim dezinformacijama nastojale stvoriti pretpostavke za „konačno pripojenje Međimurja majci Mađarskoj“. Među najvažnijim zahtjevima bilo je i otrgnuće Međimurja iz sastava Zagrebačke nadbiskupije jer je Mađarima bilo jasno koju ulogu ima Crkva u čuvanju i snaženju nacionalne svijesti. Lajtman među ostalim odgovara: „Tako, primjerice, znam za župu Tótszentmarton, gdje je već pol godine jedan svećenik kapelanom, koji mi se sam tužio, da drugo ništa ne može obavljati nego samo služiti misu vjernicima jer on samo mađarski zna, a puk samo hrvatski. Čuo sam i za Lendavu gdje su tri svećenika, ali niti jedan ne zna slovenski tako te na smrt bolesne starce, koji ne govore mađarski, moraju voziti preko Mure u Sveti Martin, pak se ondje hrvatski ispovijedaju“.
Eto, u tim dramatičnim vremenima prije 1. rata Juraj Lajtman shvatio je presudnost trenutka i – djelovao. Zato, eto, riječ-dvije o njemu u ovom okviru.

P.S. „Tako, primjerice, i ja znam“ za suvremeno stanje u župi Sumarton (Hrvatski Sveti Martin) , što privatno, što kao nedavni predstojnik županijske Službe za Hrvate izvan domovine 90-ih godina prošloga stoljeća (nota bene: jedine takve županijske službe, onda i tada, u Republici Hrvatskoj!). Mađarske su crkvene vlasti imenovale za župnika Vilima Harangoza, gradišćanskog Hrvata. Vlč. Harangozo brinuo se o vjerskom životu u čak pet sela kod pomurskih Hrvata; sjedište mu je bilo u Serdahelju (Hrvatskom Središću). Zajedno s bivšom ravnateljicom i pjesnikinjom Jolankon Tišler sastavio je KAJKAVSKI molitvenik Ruža nebeska („kajkavski“ pomurski Hrvati zovu HORVATSKI!), i iz njega se pjevalo na sv. misama, naizmjence po jedna mađarska i druga horvatska crkvena popijevka. Vlč. Vilim, međutim, premješten je u svoj rodni kraj, zamijenio ga je župnik Mađar i priča s horvatskim se u župi – i sumartinskoj i serdaheljskoj – završila…I opet: sapienti sat!