'Nevmertelna szlava' Tomaša Goričanca

Među onima u nizu pozabljenih u ovom našem cvjetnjaku zasigurno jedno od neslavnih prvih mjesta, nažalost, pripada Tomašu Goričancu, Sobočancu i zagrebačkom kleriku. Kad je djelovao, a to bijaše za ilirizma, nije mu se posvetila niti usputna bilješka (zato i svako priznanje Zvonimiru Bartoliću koji ga je, vrlo opširno, predstavio u novije vrijeme!). Tad se i moglo dogoditi da (tek početkom 20. stoljeća) povjesničar Rudolf Strohal iznosi podatak da je Goričanec rođen „14. listopada 1815. u Sobotici u Županiji varaždinskoj nedaleko od Koprivnice“. Strohal je, naime, podatak 14.Xbris u dokumentima Nadbiskupskog arhiva protumačio kao 14. listopada, oktobra, no uvidom u sobočku Matičnu knjigu to je 14. prosinca, „decembris“, a nije posrijedi Subotica kod Rasinje nego Mala Subotica-Sobotica.
Jednako tako gotovo su nepoznate i činjenice o Goričančevom školovanju; tek, znade se da je gimnaziju polazio u Velikoj Kaniži (Nagykanizsa) a teologiju u Zagrebu. No, nije dovršio jer je već kao mladić obolio od „suhoga betega“ (tuberkuloze) i umro u rodnom mjestu 31. prosinca 1837., dakle već u 22. godini, u kojoj je godini objavio i svoje poznato djelo Opseđenje i poboj sisečki 1593.
Svoj spjev objavio je za vrijeme ilirizma i to – a što je vrlo indikativno - hrvatskom predgajevskom kajkavštinom. Zašto? Bartolić autorov izbor jezika uvjerljivo obrazlaže trima razlozima: prvi je zavičajne naravi – Goričanec je, makar u usred ilirskog jezičnog „južnoslavenstva“ - svoj materinski jezik smatrao dostatno mogućim i prikladnim i za opsežniju epsku formu; drugo, u tom zavičaju bila je (i jest) živa narodna popijevka, na koju se ugledao mladi pjesnik, i treće, svojevrstni mentori bijahu mu kanonik Ivan Vahtarić, Priločanec i savjetnik sjemeništa Pribislavčan Josip Mihalić.
Goričanec je spjevom nakanio opjevati veliku pobjedu hrvatske vojske protiv Turaka. Bitka se dogodila na sutoku Save, Kupe i Korane, dakle kod Siska, a glavni akter te pobjede bio je hrvatski ban Tomaš Erdödy te mu autor i posvećuje djelo; nakon te bitke tursko je prodiranje na zapad zaustavljeno i to je, zapravo, bio i početak defanzive turske sile.
To je tema koja je stoljećima bila mot-tema ukupne hrvatske književnosti: spomenimo samo Gundulićeva Osmana i velebno Mažuranićevo djelo Smrt Smail-age Čengića, a sve njih povezuje temeljna ideja – svaka sila za vremena! Samo, dok o oba ova epa imamo cijelu zbirku osvrta, rasprava i kritika, o Goričančevom spjevu tek tu i tamo pokoji informativan osvrt ( sve dok se nije 1982. pojavila Bartolićeva studija). Pa eto, kažimo barem mi, njegovi zavičajni potomci riječ-dvije o djelu. Spjev započinje ovako:

Povsuda se nevmertelna slava
Frangepana kneza raširava,
Spomina se skoro duša vsaka,
Z nedobitnog Zrinija junaka.
Hočemo mi sablju od mejdana,
Slavnog negda horvatskoga bana,
(Ak bu pesma vuslišena naša),
Tretjet spevat Erdödy Tomaša.
Lep je venec kneza Frangepana,
A još lepši horvatskoga bana.
Knez obrani tverdog Jajce-grada,
I pod gradom tri baše oblada.
Vsi tri vendar srečno mu vuteču,
Ali banu horvatkomu neču.
Uvod je znakovit po tome što pjesnik uspostavlja velikašku domoljubnu vertikalu, uz bok Zrinskom i Frankopanu stavlja Erdödyja; time osnažuje njegovu ulogu s obzirom na činjenicu kakvo značenje u memoriji imaju i Zrinski i Frankopani. Samo, dok su knezu ipak „baše“ utekle, Erdödyju nisu, te je u tom suodnosu on veći junak! No, ovdje nije riječ o nadmetanju „tko je bolji“, nego je naprosto riječ o stvaranju hiperbolične, idealne slike njegova bana.
Da je tome tako, on u VIII. pjevanju ističe kako mu poticaj za junaštvo daju upravo Zrinski i Frankopani:

Da tak Zrinski išel je iz grada,
Da ov pogled bil je Frangepana,
Kad je z Turci započel mejdana;
Bog mu podal serce Zrinoviča,
Slavni venec Frangepanoviča.
Osim u ovakvom povezivanju, na razini književnih (i stvarnih) likova, Goričanec je i u strukturnom smislu svoj spjev utkao i u svjetsku i u hrvatsku književnost: pored Vergilija i Ovidija nasljeduje Kačića, Vitezovićevo Odiljenje sigetsko, Karnarutićevo Vazetje Sigeta grada i Nikolinu-Petrovu Adrijanskoga mora sirenu. Ali isto tako valja ukazati i na nasljedovanje narodnoga, pučkoga modela, dakle na činjenicu da se na razini sintagmatskoj, frazeološkoj u Goričančevom spjevu može naći i preslik, prenošenje usmenih, narodnih tvorbi iz međimurske popijevke, primjerice u opisu pogibije mladog Turčina:

Vu toj reči i dušu izdehne,
Kak vu vertu rožica cvetuča,
I lepotu vugodnu kažuča…
Idejna dominanta u ovom spjevu je – kad Hasan-paša doživljava sličnu sudbinu kao Mažuranićev silnik Smail-aga – sadržana u dva stiha iz XVI. pjevanja: Neka takva svakog sledi sreča/ prot Horvatom koj podiže meča. Bartolić: „Tako mladi pjesnik slaveći pobjedu hrvatskog oružja nad silama zla i mraka ne ispovijeda mržnju prema drugima, otkrivajući time bit jezgre humanističkih i pacifističkih tradicija Hrvata, one humanističke i pacifističke jezgre o kojoj je, zanosno na svoj način, tih godina progovorio u Horvatskoj domovini, hrvatskoj himni, pjesnik Antun Mihanović.“
A još je i ovo bitno: posvema impresionira činjenica da se Goričanec latio ovako opsežne i teme i forme kao mladac, objavivši djelo pred svoju preranu smrt, u svojoj 22. godini. Dalje, još pak većma impresionira što je u jeku opće ilirske akcije oko zajedničkog jezika (koja akcija je ubrzo, takoreći istoga trenutka – kako je izjavio Krleža – i kod Srba i Slovenaca naišla na otpor), Goričanec za izričaj izabrao upravo svoju zavičajnu kajkavštinu, ostajući uvjeren (pored malobrojnih, recimo Kristijanovića) u njezinu ekspresijsku vrijednost. Pisati ep o sisačkoj bitki s Turcima na kajkavštini, to je bila i originalna i smiona zamisao i zato Goričancu – „nevmertelna slava“.

P.S. Malosobotička škola nosi ime Tomaša Goričanca. Naravno, lijepo, a bilo bi još ljepše da njegovu obljetnicu obilježi kakvim recitalom, literarnim radovima i sličnomu, da pozovu na svečanost i druge, izvan škole…