Rudolf Horvat ili srce je jače od šutnje

Eto riječ - dvije o još jednom Horvatu, ovaj put onom „s preka“, povjesniku, političaru, književniku. O njemu zato što je hrvatskoj historiografiji ostavio – pored golemog opusa od 56 knjiga – i Poviest Međimurja, djelo koje, unatoč nekim falingama, i danas još predstavlja nezaobilazan preglednik o međimurskoj povijesti. Povod zato nije samo prigodnički – autor se rodio 14. ožujka 1873. u Koprivnici – nego i zato da iskoristim zgodu kako bih ponovio barem neke činjenice koje nam ovdje, u Međimurju, pretpostavljam valja znati.
Kad i površno prolistamo biografske podatke o ovom nesvakidašnje plodnom piscu i javnom djelatniku (osim knjiga, napisao je preko 1.200 članaka i održao 2.000 javnih predavanja!), umah postaje jasno da je Rudolf Horvat proživio i neobično dinamičan, dramatičan život te Zvonimir Bartolić nije slučajno o njemu naslovio jedan članak: „Rudolf Horvat – povjesničar na mučilištu“. Gimnaziju je Horvat polazio u Varaždinu i Zagrebu,u zagrebačkom nadbiskupskom liceju. Maturirao je na gornjogradskoj gimnaziji a potom upisao bogosloviju ali ga izbaciše jer je prosvjedovao protiv „Narodnih novina“ braneći Franju Račkog. Potom je upisao zagrebački Filozofski fakultet, sam plaćajući svoje školovanje, i diplomirao povijest i zemljopis. Službovao je najprije u srednjim školama u Osijeku, gdje se oženio Jelisavom Kruljac; godinu potom, 1898., obranio je disertaciju Kralj Tomislav i njegovo doba. Kad kao tajnik pjevačkog društva, u jednoj javnoj prigodi, nije dopustio da kruna sv.Stjepana bude pored grba Trojedine Kraljevine, Horvat je „u interesu odgoja mladeži“ dobio izgon u Zemun. Kako svako zlo ima i dobro, tamo se upoznao sa Stjepanom Radićem koji je kao novinar prikupljao podatke o zbivanjima u Srbiji. S njime je postavio temelje za stvaranje Hrvatske pučke seljačke stranke, koja mu je zasluga kasnije bila osporavana – već uobičajeno u nizu njegovih nedaća. Tražio je premještaj u Zagreb, dobio je Petrinju. Ne prestaje pisati, štoviše, u tom gradu 1904. objavljuje Poviest Hrvatske koja odmah bijaše rasprodana. Kad se ipak nedugo potom dokopao Zagreba (nakon 12 molbi!), radi u srednjim školama, popularizira povijest, piše književna djela, istražuje te je čak uspio ishoditi jednogodišnji dopust za istraživanja po bečkim arhivima.
Ali i opet! Za 1.rata je, kao „nesposoban za oružanu borbu“, bio dodijeljen Zemaljskom arhivu za „vojno-znanstvene svrhe“ ali je ubrzo bio optužen kao politički sumnjivac (proglašen bijaše srbofilom jer je kritizirao pruski militarizam) te nakratko i interniran u Mađarskoj.
Već 1919. srce mu iznova bijaše „brže od pameti“ (zapravo: šutnje, pomirenosti!) jer je kritizirao novi zajednički grb u Jutarnjem listu. Posljedak: prisilno umirovljenje, dakle s 46 godina! Iznova se povezuje s Radićem te na izborima 1920. i 1923. biva biran kao zastupnik Hrvatske pučke seljačke stranke. Ali se isto tako ubrzo razišao s vođom HPSS-a nakon što je 1924. stranka upisana u Seljačku internacionalu u Moskvi. Da bi preživio, Horvat drži predavanja izvan Zagreba i objavljuje članke po novinama. Uspio se 1926. iznova zaposliti na jednoj zagrebačkoj realci, ali ni tada nije mogao zatomiti glas srca – usprotivio se ukidanju nekih gimnazija zbog štednje pa je, pretpostavljate, rezultat toga njegova prosvjeda bilo drugo umirovljenje 1932. godine!
Kad je utemeljena Banovina Hrvatska Horvat se oduševio ali je i tad vrlo brzo doživio razočaranje kad se htio politički aktivirati jer mu Vladko Maček nije priznao status utemeljitelja Hrvatske (pučke) seljačke stranke. U NDH Horvat se reaktivirao kao profesor i povjesničar: predaje na Vojničkoj akademiji a 1944. imenovan je profesorom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. U ljeto ‘45. optužen je bio za suradnju s okupatorom, presuda nije bila konkretna osim što je bio lišen političkih i građanskih prava u trajanju od deset godina. No i to bijaše velika kazna jer je podrazumijevala i gubitak mirovine. Shrvan, Horvat je naposljetku klonuo i umro 25. svibnja 1947.
Kakva sudbina, kakav životni put! I usprkos tome, taj je čovjek mogao napisati onoliko knjiga i članaka i održati toliko javnih istupa! Kapa dolje…
Od tih djela izdvojio bih tek dva. Prvo, Hrvatska na mučilištu (1942.,pretisak 1991.) znakovitim naslovom govori puno: „Sadržajno, to je prikaz borbe hrvatske politike protiv velikosrpske hegemoninije (nakon 1.rata, o.) koja se sve jasnije iskazivala i sve jače učvršćivala od pojavljivanja nove države“ (H.Matković). Kakav stav prema tom razdoblju zauzima autor? To doba prve Jugoslavije Horvat je nazvao „tamnicom naroda“ i tome, glede njegova stava, ne treba dodatka.
Neupitno domoljublje bila je ideja vodilja u svim njegovim i djelima. Time se očito rukovodio i pišući Poviest Međimurja (po jednima 1907.,prema drugima 1908.). Njome se, prvim izdanjem, Horvat zapravo pridružio pokretu hrvatskoga međimurskoga kulturnoga kruga na mobiliziranju hrvatske javnosti o položaju Međimurja pod okupacijom. Odatle u knjizi i Horvatovo neprestano naglašavanje pripadnosti Međimurja njegovoj matici, osobito u nacionalnom i vjerskom smislu. Evo dva-tri primjera iz knjige:
(Kad je osnovana Zagrebačka biskupija 1093.) „Od prvoga časa nalazimo pod zagrebačkom biskupijom također čitavo Međimurje. To nam je posve siguran dokaz, da je Međimurje za hrvatske narodne dinastije (dakle do godine 1091.) pripadalo Hrvatskoj, a ne Ugarskoj“. (Uzgred: pripadnost Međimurja po jurisdikciju Zagrebačke /nad/biskupije nije nikako samo crkveno-upravno nego duboko nacionalno, štoviše ! egzistencijalno pitanje jer se time u raznim /ne/vremenima jasno davalo do znanja da je Međimurje sastavni dio njegove matice.).
(Parnica magistra Mihalja 1239.)“Mi smo ovu parnicu potanko pripoviedali zato, jer se iz nje jasno vidi, da je Međimurje god. 1239. pripadalo Hrvatskoj, a ne Ugarskoj. Da nije bilo tako, ne bi u Međimurju imao sudačke vlasti hrvatski ban.“
(Uz listinu bana Rolanda, obznanjenu 6.prosinca 1264. u Prelogu) „Ova listina nam jasno pokazuje da je Međimurje god.1264. pripadalo Hrvatskoj, a ne Ugarskoj.“
(Izjava župnika Tatarića 1701.)“ Ja Stjepan Tatarić, župnik iz crkve sv. Mihalja arhanđela pod tvrđom Čakovcem (…) svjedočim (…) da je hrvatski ili slavonski jezik materinski obćenit, da svi župnici ovoga otoka (Međimurja) na hrvatskom jeziku podjeljuju sakramente i propoviedaju rieč božju

P.S. Danas će možda nekome ovaj Horvatov „gard“ djelovati hipertrofirano, no ne zaboravimo pritom kakvo je i svjetonazorsko i nacionalno opredjeljenje autorovo bilo, a još više, kada je objavio prvo i drugo izdanje knjige, gdje je tada Međimurje bilo! Horvatov stil je možda, kako neki zamjeraju, emotivan, osoban, onda, da je sadržajno općenit a istodobno fragmentaran, ali isto tako otvoreno priznajmo da je ova prva (novija) povijest ovoga „cvjetnjaka“ bila štivo iz koga smo svi učili i informirali se. Ja prvi to priznajem. Ne bismo stoga smjeli zaboraviti Rudolfa Horvata.