UČITELJ – ČASTAN BOGEC

Pretpostavljate, poticaj za ovu lamentaciju odluka je Ministarstva da učiteljima ne isplati putne troškove i rad preko norme (dok ovo pišem, naknade su ipak doznačene!). A za prijevoz neki troše i do trećine ili čak polovicu svoje plaće, jer drugog prijevoza –osim vlastitoga auta – nemaju. Jer na posao moraju, nastava ne smije trpjeti. Ne kanim se uopće baviti naredbodavcima (svi oni prolaze!), nego ukazati na jednu profesiju koja se godinama, desetljećima sustavno zahitava, koja je – kad je o državnim penezima riječ – uvijek na repu, uvijek zadnja, a u kojoj se unatoč tome radi i uglavnom – šuti.
Da je učiteljsko zvanje, točnije: poziv, od goleme važnosti za sva uređenja, svjedoče, naravno, mnogi primjeri. Jedan od najnovijih je dokument UNESCO-a 1966. za koji se preporuča da bude podloga svim nacionalnim učiteljskim prisegama (slično kao kod medicinara): „Izvršit ću svoju obvezu savjesno i ponosno. Moji učenici bit će ne samo učenici, već prije svega djeca i nikad ne ću zaboraviti da snosim dio odgovornosti za njihovu sudbinu.
Sačuvat ću svim mogućim sredstvima čast nastavničkog poziva.
Moje kolege bit će moji prijatelji.
U suradnji s njima nastojat ću stalno usavršavati putove kojima škola ide radi postizanja prava na odgoj i socijalnu pravednost u obrazovanju.
Ovo svečano obećanje dajem potpuno slobodno i časno.“
Iz ove se prisege dade izvući ono što pedagog M.Silov naziva „3xBITI“, to jest, biti učitelj znači tri puta „biti“ - čovjek, intelektualac i biti profesionalac. Biti čovjek znači imati razvijene ljudske osobine: poštenje, marljivost, dosljednost, čovjekoljublje i domoljublje. Jasno, u ovom okviru nastojat ću – razumije se, iz osobne perspektive – izreći i koju kritičku opasku te upitati misle li na ova obilježja baš svi učitelji? I u jednakoj mjeri? Imaju li na umu, među ostalim, da pred vratima učionice/predavaonice ostave sve svoje osobne žuči, osobito spram današnje stvarnosti (koja se prema njima odnosi maćehinski), bez obzira koliko bili u pravu? Konkretnije, uče li svi domoljublju, bez obzira koliko osobno bili kritički, ojađeni, deprimirani?
To je veličina poziva: izdići se iznad svakodnevnih teškoća i osobnih briga i izvršiti „svoju obvezu časno i ponosno“! Gotfried Keller je rekao: „Ima li učitelj srca za domovinu, to će i njegova nauka istodobno odgajati domoljublje“. Njegovu misao nisam shvatio da učenike treba samo odgojiti kao domoljube nego i da taj učenik (i učitelj) svojim osobnim primjerom, svojim – kako to znamo čuti – „osobnim angažmanom“ afirmira tu svoju domovinu. U moru neveselih vijesti po našim medijima, koje bi sve mogli strpati pod „crnu kroniku“, tako osvježavajuće, optimistično i radostno djeluju vijesti o nagradama i učeničkim inovacijama, od srednje škole u Splitu, do Krapine i Čakovca.
Jednu takvu vijest izvjestiteljica je popratila napomenom kako sve, nažalost, ovisi o „entuzijazmu učenika, učitelja i roditelja“. Ona je time, naravno, ukazala na nesustavnu brigu onih koji su dužni stimulirati takve darovite mlade ljude, a ja na nešto drugo – ako je logičan entuzijazam učenikov (da se afirmira) i roditeljev (naprosto zato što je odgovoran roditelj), kako protumačiti entuzijazam učiteljev? Kako ako ne željom da njime bude primjer učeniku i time izvršava jednu od temeljnih načela odgoja? Ne mogu a ne ovdje spomenuti Sailerovu misao: „Budite ljudi da možete odgojiti ljude“.
Učitelj intelektualac? Nikako nije to samo, kako vrli Klaiću svome Rječniku tumači, „umni radnik; osoba sa svršenim fakultetom,visokom ili višom školom“, nego i ono što je dodao: „čovjek koji misli ‘vlastitim mozgom’“.
Dakle, kritičnost spram stvarnosti, što pak pretpostavlja i obaviještenost ali i općeobrazovnu, općekulturnu „potkovanost“, to jest neprestano osobno usavršavanje, „cjeloživotno učenje“. Misle li svi poštovani kolege (jasno, i kolegice) na to? Napokon profesionalnost podrazumijeva vrhunsko obavljanje posla koji smo izabrali. Ali, u svakom pogledu. Pritom mi na um pada jedna osobina koju olako mi učitelji, zauzeti obrazovnom stranom nastavnog procesa, zaboravljamo – naime, vlastiti primjer. Ne samo u stručnosti i odnosu prema učenicima, to se podrazumijeva, nego i svojim držanjem pa i – odijevanjem. Studente, buduće učitelje pitao sam na seminaru čini li odijelo čovjeka? Naravno da ne, ali (djelomice) ipak – čini, rekli su. Svoje sam pitanje pomalo karikirano pojasnio: „Probajte zamisliti da u predavaonicu uđe spodoba s npr. irokez pofarbanom frizurom, s rinčicama u uhu i u nosu (tak su negda pajcekima stavljali!), s podrapanim i izlizanim trapericama i košuljom do koljena, da baci pripreme na katedru i veli: - Škvadro, ja ću vam predavati dječju književnost.“
Nasmijali su se, nadam se i shvatili. Ispričavam se na osobnosti ali - uvijek na predavanja nastojim dolaziti u kravati. Ne spominjem to zato „da bih se pravio“, nego da naglasim kako sam takve gledao svoje poštovane profesore – Frangeša, Jonkea, Solara, Kaštelana… U onim „drugarskim vremenima“ to su bila gospoda od kojih sam naučio struku ali i profesionalan odnos prema studentima/učenicima; jer obući se prikladnije za posao u nastavi nije samo znak uvažavanja poziva nego i onih kojima će se učitelj obratiti!
Kad o tome pišem, sjetio sam „uputa“ P.Bressa o tome kakav ne bi trebao biti učitelj (dakle, upute negacijom):
1.Nemojte voditi računa o mišljenju i osjećajima svojih učenika.
2.Nemojte stvarati nikakve zamisli ni planove o tome kako pomoći napretku učenika.
3. Neka vaš (nastavni) sat bude uvijek jednoličan, suhoparan i nemaštovit.
4. Ismijavajte pojedine učenike. Nije vam potrebna druga vrsta zabave.
5. Pustite učenike neka sami otkriju smisao jezika (gramatike, vokabulara itd.).
6. Nikada ne pišite pripreme, a osobito ne govorite svojim kolegama što i kako radite.
7. Neka vaša predavanja budu prilagođena isključivo natprosječnim učenicima ili onima koji imaju poteškoće u učenju.
8. Loše je suzbijati bijes – slobodno ga izražavajte.
9. Nemojte se previše brinuti o točnosti.
10. Nemojte se niti previše brinuti o vlastitoj urednosti.
Zaključno: u svakom žitu ima kukolja. No, ovu kolumnu napisah i zbog neupućenih koji reagiraju u smislu „pa kaj bi ti navučitelji šteli, delaju 22 vure na tjeden, a imaju dva mesece školsko ferje“ itd. Ali ponajprije zato da naglasim kako velika većina nastavnika savjestno obavlja svoj poziv, upravo tako – poziv, jer odgajanje i izobrazba naše djece nije samo posao, kao svaki drugi! A svako društvo (želim naglasiti: ne samo aktualna vlast) koje ne poštuje učitelja (školstvo) reže granu na kojoj sjedi.
Usprkos svemu, učitelj radi jer je – odgovoran. Prema sebi i djeci. I jer još ima ponosa…

P.S. Dante: „Poslije kruha odgoj je prva potreba naroda.“