Zrinski su vječna hrvatska tema

Upravo zato - a to ako nije onda mora biti činjenica – uz ovaj svečani dan, Spomendan (što je duboko opravdano odabrano) i Dan Međimurske županije iznova imam potrebu reći koju prigodnu o hrvatskim junacima. Pritom , razumljivo, posižem za književnom interpretacijom, poglavito za najboljim djelom o toj „vinernojštatskoj“ temi, Kumičevom romanu Urota zrinsko-frankopanska.
U njemu Petar Zrinski ovako zbori svome svaku Frani Krsti Frankopanu u dramatičnoj noći 13. travnja 1670.: „Današnje je stanje nesnosno. Kazat ću kralju što mi je na srcu. Kazat ću mu bezobzirno, pa kud puklo da puklo! Odlučeno je: mi putujemo u Beč, eto na Mali Vazam, večeras, što prije!“ I kad se netom poslije toga hrvatski ban oprašta od svoje životne družice Katarine s „Bog Te čuvao“, a ona mu uzvraća: „I Tebe!...Zbogom!“, taj se „zbogom“ uistinu i dogodio, Petar i Fran krenuli su s ovoga, čakovečkoga dvora na put bez povratka. Kao što je ispjevao Krleža:
Videl sem v megli,
v megli sem videl,
Zerinski grof čez meglu gre v Beč.
A nazaj ga nebu, nazaj ga nebu, a nazaj ga nebu
nigdar več.
Petar Zrinski i Fran Krsto Fran(g)opan otputovali su na put bez povratka zato jer bijahu „urotnici“. A to nisu bili, nego borci za slobodnu Hrvatsku koja je – nakon gubitka samostalnosti daleke 1102. godine – opet htjela biti slobodna.
Zato je u romanu Kumičić i uputio borbeni, vizionarski poklič: „Hrvatski narode, spomeni se stare slobode! Pomisli, što su jednom bili tvoji banovi! Već dugo čuju se, hrvatski narode, tvojim saborima tužne i prežalosne jadikovke poput plača Jeremije proroka, a do danas nema niotkud pomoći! Što, narode, ti čekaš na tuđu pomoć? Nemoj se uzdati u druge! Nemoj! Budi složan: bit ćeš jak i slobodan!“ A taj poklič uslijedio je nakon brojnih razočaranja zbog prijetvorna odnosa Bečkoga dvora prema Hrvatima, koji se Dvor u prvom redu brinuo za svoje interese.
Viruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku,/ od njega moć imaš kad prime smrt tminsku, piše razočarano četrdesetgodišnji Petar u djelu Andrijanskoga mora sirena. A Ante pak je Starčević u Hrvatskom saboru 1861., govoreći o zrinsko-frankopanskoj žrtvi, rekao i ovo: „Naši Krčki i Frankopani, naši Šubić-Zrinski bijahu za buntovnike proglašeni i udavljeni samo zato, jer se Nemcem htjelo hrvatskih imanjah.“
Ogorčenje Zrinskih prelilo je čašu kada su Turci 1664. razorili Novi Zrin na Muri pri Dolnjoj Dubravi pokraj potpune pasivnosti Bečkoga dvora, a potom pak iste godine taj isti Dvor sklapa s Turcima Vašvarski mir kojim su se hrvatski a i mađarski interesi posve zanemarili. Od tada Zrinski odlučno planiraju slobodnu Hrvatsku, tražeći pritom saveznike: najprije kod Francuza i Poljaka a onda i kod Turaka. Svoj naum kanili su riješiti političkim putem ali su poduzimali i vojne akcije. Bečki dvor je, međutim, sve te korake pratio u stopu i od uhoda doznavao njihove poteze. Zato se najprije dogodio Kuršanečki lug 1664., gdje egzekutor – ne može me nitko uvjeriti u suprotno – bijaše dvonožni vepar (!), a onda, sedam godina potom, i krvavo gubilište u Wiener Neustadtu-Bečkom Novigradu.
Kako se odigrala ova kalvarija povijest je opisala, no u ovom okviru slijedim Kumičića, dakle književnu interpretaciju. Dakle, kad su prispjeli u Beč, odsjeli su u palači grofa Nádasdyja. „U noći opkoli vojska palaču. Sutradan odvedoše Petra i Frana u gostionicu ‘Zum Schwan’ u ulici Kärtner. Tu im rekoše da su uhićeni, da će odmah svaki u svoj zatvor, sa svojim slugom. Petar i Fran nisu izustili ni riječi. Jedan je drugome stisnuo desnicu, poljubili su se i zagrlili, pa rastali. Petra su predali barunu Ugarteu, pukovniku iste gvardije. Uhitili su i konjušnika Lahna. Tko bi i pomislio na takvu prevaru? Nečuveno, strašno!“
Imenovalo se sudbeno vijeće i ‘nepristrani suci’ (koliko li smo se takvih „nepristranih“ nagledali ovih godina u Haagu!) „izjaviše da su Zrinski, Frankopan i Nádasdy buntovnici i veleizdajnici, njihova imanja neka se zaplijene, žig veleizdaje neka padne i na njihovu djecu“(!). I tako sve bijaše pripravljeno za završni čin. Još je trebalo u tamnici pročitati osuđujuću presudu koju je priopćio povjerenik Abele a Kumičić je opisao ovako : „ –Petre Zrinski, slušajte! Govorim vam u ime njegova veličanstva cesara Leopolda I. Vi znate da ste urotnik, buntovnik, veleizdajnik. Vaša je parnica svršena: osuđeni ste na smrt. Vi ste lišeni svakoga dostojanstva i svake časti. Sva vaša dobra, vaša čast i vaš život pripadaju njegovu veličanstvu. Vaša je uspomena izbrisana na svijetu. Ja vam sada javljam da će se osuda izvršiti prekosutra, u četvrtak, naime na trideseti dan ovoga mjeseca travnja u devet sati prije podne.“ Kad je napokon presuda izvršena, uz krvnikovo mrcvarenje nesretnika, položiše i ih u ljesove i „malo pred podne sahraniše Zrinskoga i Frankopana u isti grob. Na humak položiše ploču koja je već više dana bila gotova…Na njoj je isklesan krvnički mač, a nad njim dvije mrtvačke glave. Latinski natpis kaže da u grobu počivaju knez Petar Zrinski, ban Hrvatske, i markiz Fran Frankopan, posljednji od svoga roda. Slijepac je vodio slijepca i oba su pala u jamu, a njihova nesreća neka nauči ljude da moraju biti vjerni i kralju i bogu. Častohleplje da vodi u grijeh.“
To je kronologija jedne prijetvornosti, jedne smradne političke igre vlastodržaca, himbene spletke kojoj bijaše cilj krvavo kazniti svaku pomisao a slobodu i zatrti njihove začetnike kao i njihove obitelji, što se u Čakovcu već dogodilo prije samih pogubljenja.
Međutim, koju poruku valja nama odčitati u tom događaju, jednom od najvažnijih u hrvatskoj povijesti?
Svi ćemo jednom skončati. Ali sve smrti nisu iste. Postoji među njima i sveta smrt, ona koja se daje kao žrtva za Domovinu. A tragičan čin Petra Zrinskog i Frana Krste Frank(g)opana upravo je to – žrtva za slobodnu Domovinu.
Zato će i Strozzijev Zrinski reći ove velike riječi pred sudištem: „ Dobro – neka vam bude…ja sam sve to uradio, da! Htio sam osloboditi svoju domovinu…jer je ljubim. – Ne smiješite se, vi to nikada ne možete razumjeti. To je nešto novo u meni…nešto čisto, sveto. A ja ne dopuštam nikome da oskvrnjuje taj moj sudbonosni osjećaj.“

P.S. 1 Jedan lik iz spomenute Strozzijeve drame na kraju zaključuje, i tome ne treba nikakav komentar: „Ideje ne umiru prije nego što su živjele punim životom. Nikada. A najmanje ideja slobode. Poznija pokoljenja će još nebrojeno puta viknuti spram neba to što su kriknule dvije odrubljene glave u gluhi još svijet. Nisu ih čuli. Nisu čuli tu veličajnu riječ: Sloboda!“
P.S. 2 Dok je srca bit će i Kroacije! U ovoj, nažalost, zadnjoj kolumni (a zadnja niti slučajno nije zbog Lajtmanovih podmetanja!) nema prikladnijeg oproštaja od Vas, poštovani čitatelji, nego s ovim Matoševim stihom..