Ivan Malašić iz Slemenica sa 67 godina dovršava studij astrofizike

Ja nemam nikakav poseban talent samo sam strastveno znatiželjan, riječi su jednog od najvećih umova svih vremena Alberta Einsteina. Čitav svoj život pa i s navršenih 67 godina i dalje je strašno znatiželjan i profesor Ivan Malašić iz Slemenica – generacijama Čakovčana i Međimuraca dobro poznati, danas umirovljeni nastavnik matematike i fizike. Unatoč poodmakloj dobi (premda izgledom prilično mlađi) profesor Malašić nedavno je odlučio ispuniti svoj mladenački san – i na papiru, osim u praksi – postati astrofizičar. Prošle je godine, dakle sa 66 godina života, na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu upisao studij astrofizike. Brojke i svemir Malašićeva su strast čitav život, iako se spletom okolnosti nikada profesionalno nije bavio znanošću. Posjetili smo ga u rodnim Slemenicama te nam je u kući u kojoj je proveo djetinjstvo i mladost, a u kojoj danas ponovno živi, prepričao svoj životni put.

- Potječem iz siromašne obitelji. Odrastao sam s majkom, bakom i djedom. Otac je, kad sam bio još dijete otišao raditi najprije u Sloveniju, a odande, granice tadašnje Jugoslavije još su bile zatvorene, prebjegao u Austriju te na kraju u Kanadu i više se nikad nije vratio. Tamo je preminuo sedamdesetih godina. Iako sam od rane mladosti morao pomagati i na polju i u domaćinstvu, već s pet godina naučio sam čitati, a prve riječi iščitavao sam upravo iz Lista Međimurje čiji još odonda ni jedan broj ne propuštam. Do kraja prvog razreda osnovne škole, uz zbrajanje i oduzimanje znao sam i tablicu množenja, makar nikad nisam prolazio s pet, osim osmog razreda. Tada mi je mama rekla da ću ići na maturalno putovanje, na more što je onda itekako bio pojam, samo ako godinu završim s odličnim uspjehom. Prvi doticaj s astronomijom doživio sam kad mi je ujak donio oko 150 brojeva tada popularnog Plavog vjesnika. Na njegovoj duplerici objavljivale su se teme s tog područja. Tijekom jednog ljeta, tada sam završio šesti razred, sve sam ih proučio. Svemir mi je odonda opsesija.

Zbog svog prvog eksperimenta dobio sam i batine. Po prirodi sam nevjerni Toma pa sam pročitano u Plavom vjesniku odlučio sam provjeriti. Radilo se o udaljenosti od Zemlje do Mjeseca. Pokidao sam listove iz bilježnice koje nisu bile mali izdatak te ih rasprostro po podu ove sobe i po njim iscrtao trokute od zida do zida. Na kraju sam sam došao do iste brojke koja je bila navedena u časopisu. No, kad je majka kasnije ugledala samo korice od bilježnice, nisam se baš dobro proveo.

ODBIO MJESTO ASISTENTA

I u gimnaziji sam bio među boljim učenicima, no četvrti razred završio sam na popravnom ispitu. Profesor mi potkraj godine nije ni htio ispitati znanje već je zaključio da čitam premalo lektire. Nisam imao vremena čitati. Kako smo bili siromašni, često me dok sam došao s nastave čekao papirić na stolu od mame – neka uzmem motiku i dođem na polje…Kad sam se vratio učio sam nerijetko do ponoći i onda više nisam imao volje ni snage za čitanje. Ipak, maturirao sam s odličnim. Tema mog maturalnog rada bila je Matematički izvod nastanka zvijezda. Profesori u komisiji rekli su mi - ne moraš se sekirati, mi ti ionako o tome ne znamo ništa (smijeh).

Pri odabiru studija prvi izbor bio mi je astronomija koja se tada najbliže mogla upisati u Ljubljani. No, kad sam u kolovozu riješio taj popravni ispit iz hrvatskog jezika, jedino gdje je od meni srodnih fakulteta ostalo mjesta bili su Prirodoslovno matematički i Fakultet strojarstva i brodogradnje. Upisao sam fiziku i matematiku te redovno završio dvije godine. Sjećam se da me nakon što sam riješio  jedan od težih zadataka koje drugi studenti nisu znali, jedan od profesora pitao što planiram poslije fakulteta. Odgovorio sam mu zaposliti se što prije i početi zarađivati. Htio mi je ponuditi mjesto svog asistenta. No, upravo zbog neimaštine, prekinuo sam studiranje na PMF-u te u međuvremenu završio Pedagošku akademiju u Čakovcu. Poslije odsluženja vojnog roka krenuo sam tražiti posao. Nakon nekoliko neugodnih iskustava pri traženju u međimurskim školama, naljutio sam se i odlučio zaposlenje  naći izvan Međimurja.

Tako sam razdoblje od 1972. do 1986. godine proveo kao učitelj u Posavskim Podgajcima gdje su me od prvog trenutka prihvatili kao svojeg. To mi je bilo i jedno od najljepših razdoblja života, iako sam, baš i zbog toga zanemario ambiciju da nastavim i završim studiranje na PMF-u. Tako sam titulu profesora fizike i matematike stekao tek u novome tisućljeću, kad je fakultet pružio mogućnost završavanja studija i onima koji su ga još davno upisali. Nakon Podgajaca, godine 1986. ipak sam se vratio u Međimurje i dobio posao u osnovnoj školi u Macincu gdje sam bio do 1994. godine da bi se tada zaposlio u čakovečkoj 3. osnovnoj školi. Kad sam došao u Čakovec, jednom je prilikom u školu došla skupina mojih učenika Roma. Rekli su da i oni žele ići u tu školu jer ne daju svog učitelja. Nije im bilo jasno kako to da su primili njihovog učitelja, a njih ne žele (smijeh). U 3. Osnovnoj školi radio sam do umirovljenja, 2015. godine, ispričao nam je Malašić.

KOLEGA, GDJE RADITE?

Kako to da se pod stare dane ponovno odlučio posvetiti studiranju? - S učenicima sam 2008. godine bio na natjecanju u Primoštenu. Nekoliko profesora s PMF-a i FER-a vodilo je neformalnu raspravu o razvoju svemira. Kad sam čuo temu priključio sam im se i iznio neke svoje ideje i rješenja. Jedan od njih tada me pitao – kolega, na kojem vi veleučilištu radite? Na sveučilištu sigurno niste jer bi vas poznali. Ostao je zapanjen kad sam mu odgovorio da sam osnovnoškolski nastavnik, a da mi je astrofizika hobi. Kasnije smo se ponovno slučajno sreli pa mi je rekao zašto svoje znanje ne bih imao priznato i na papiru te da bih se ugodnije osjećao. I tako sam prošle godine upisao. Radi se o doduše tek jednoj godini studija, kombiniram i stručne i nastavne i istraživačke kolegije,  steći ću titulu magistra astrofizike, samo struke, ne znanstvenu. No,  to želim od mladosti. Za magistarski rad odabrao sam ono što mi je već neko vrijeme fokus interesa – prostorno-vremenski singulariteti, odnosno primordijalne crne rupe, ističe.

2,000.000 ZADATAKA

Samozatajni profesor odaje nam i da je u životu do sad riješio oko 2,000.000 matematičkih zadataka.  Sramežljivo otkriva i da je 1988. godine u Mensi testirao svoju inteligenciju. 146 na skali do 170. Naravno, deseci njegovih učenika postizali su odlične rezultate na natjecanjima, danas su mnogi iznimno uspješni u zanimanjima vezanim uz matematiku i fiziku. U umirovljeničkim danima, uz studij i svakodnevno proučavanje svemira putem knjiga i interneta, fizički se relaksira  uz održavanje dvorišta. No, i tada mu se, napominje, u glavi vrte brojke.

- I dok režem voćke i dok šećem gradom. Zato me na ulici ponekad treba tresnuti da bih vas doživio, kaže u šali. Malašić je odmalena bio i nogometaš, kasnije i licencirani trener. Nogometni klub Žiškovec u doba dok ih je on trenirao, postizao je svoje najbolje rezultate. Profesora opčinjava i povijest.Trenutno proučava razdoblje američkog građanskog rata, no razgovor smo ipak završili s pitanjem koje laici najčešće postavljaju onima koji se bave proučavanjem svemira. Smatra li da ima života u svemiru. - Po statističkoj vjerojatnosti moglo bi biti. Ako znamo da postoji 800 milijardi galaksija, svaka bi trebala imati oko 200 milijardi zvijezda, samo u posljednje vrijeme otkriveno je više od 3.500 planeta,  kad sve to pomnožite dobivaju se strahovite brojke. Svijet brojaka – svijet je Ivana Malašića.