Radnici propalog Međimurje-betona: Još nam je Tito rekao "Tvornica ste pod vedrim nebom"

U zlatnim vremenima bilo ih je gotovo 400. Prije nekoliko godina doživjeli su sudbinu sličnu onoj svojih kolega iz stotina, nekad iznimno uspješnih međimurskih i hrvatskih tvrtki koje su zbog raznih razloga propale, ili preciznije rečeno bile uništene. Završili su na burzi rada, no, nisu se predali. Neki su otišli u mirovinu, neki kruh svagdašnji pronašli na drugim poslovima. No, Međimurje beton d.d. Čakovec svim je svojim nekadašnjim zaposlenicima, ljudima koji su izgradili to poduzeće, ostao u srcu i lijepom sjećanju. Na inicijativu Ivanovčanina Vlade Varge, dio radnika nedavno se okupio kod šljunčare u Ivanovcu. Neki se nisu vidjeli i 20 godina. Uz bograč i gemišt evocirali su uspomene, popričali o aktualnostima. Onako iz glave, jedan od njih ujedno i predsjednik udruge Međimurski brendovi koja okuplja radnike propalih tvrtki Antun Mikac izreferirao nam je osnovne podatke o Međimuje betonu.

- Firma je s radom počela 1964. godine kad se u sastavu Građevinskog kombinata Međimurje ukazala potreba za izradom betonskih elemenata. Prvi direktor bio je Danijel Režek, a u godini kad smo osnovani posjetio nas je i predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito. Sjećam se da je tada u Čakovcu rekao da smo 'tvornica pod vedrim nebom'. Tako je i bilo. U ono doma nismo imali svoje prostorije, nije bilo mehanizacije, sve se radilo golim rukama, materijal se prevozio konjskom zapregom. Godine 1971. izgrađena je separacija u Totovcu, 1976. godine u Čakovcu smo podignuli proizvodnu halu, a 1983. nastala je i separacija u Ivanovcu. Do 2010. godine sve je bilo dobro, a tada je počela kriza koja je posebno pogodila građevinarstvo. Godine 2014. Međimurje beton trebao je proslaviti 50 godina postojanja, no, godinu ranije tvrtka je završila u stečaju, kazao je Mikac dodajući i da je po njegovoj procjeni Međimurje beton izgradio najviše hala u Hrvatskoj, godišnje po 100.000 kvadratnih metara.

OD PRIZRENA DO SLOVENIJE

- Delali smo po celoj Jugoslaviji, od primjerice Prizrena, Preševa, Novog Sada i Slavonije te Istre do Slovenije. Bilo je lijepo, bili smo pravo društvo, kao jedna velika obitelj. Pomagali smo jedni drugima i graditi obiteljske kuće, družili se, radili i zabavljali. Bili smo zadovoljni, osjećali sigurnost, priča organizator okupljanja Varga koji je zaposlenik Međimurje betona bio od 1976. godine te u tvrtki radio 15 godina kao auto dizaličar.

Strahoninčanin Đuro Pleša u poduzeću je proveo 18 godina. Bio je vozač viljuškara, pa skladištar, a ujedno se bavio glazbom, te svirao po zabavama u bendu Lengeri. - Nekad je u GK Međimurje radilo 9.000 ljudi! Bilo je lijepo. Dolazili su i radnici iz Bosne, prisjeća se, dok Knezovčanin Božo Horvat, danas privatni poduzetnik, dodaje da su radnici mnogo dali za tvrtku. Gotovo čitav radni vijek, od 1970. do 2013. godine u Međimurje-betonu proveo je Macinčanin Antun Horvat. Bio je  vozač.

- O svemu doživljenom mogla bi se knjiga napisati. Radilo se po cijeloj Jugoslaviji, u jednom sam se danu autodizalicom iz Prizrena vratio u Čakovec prošavši 1.150 kilometara, prisjeća se. - Nakon toliko godina, lijepo je opet sresti kolege, zadovoljan je Zdravko Posavec iz Preloga, a Čakovčanin Dragutin Mavrin zvani Bradica, po struci elektromehničar, čovjek je koji odlično pamti datume.

- Radio sam od 10. kolovoza 1970. do 1. ožujka 2013. godine. U mirovinu sam otišao na isti dan kad i papa Benedikt XVI., kaže sa smiješkom dodajući da mu na poslu nije bilo grdo. Druženje u Ivanovcu iskorišteno je za prisjećanje na lijepe uspomene. Bivši radnici pokušavali su izbjeći jedno ne toliko lijepo prisjećanje. Ono da njih 135 od države potražuje još 4,100.000 kuna.