Čakovečka atletičarka Kristina Dudek najbolja sportašica grada Varaždina

Prvi puta 2013. godine i sada ponovno, za 2017. godinu – jedna Čakovčanka proglašena je najboljom sportašicom grada Varaždina. Djevojka iz čakovečkih Martana, 23-godišnja Kristina Dudek već je dugo u samome vrhu hrvatske atletike, a dok velikim koracima trči prema europskoj profesionalnoj karijeri, u krugu svoje obitelji, tate Stjepana i mame Zvonke za naš tjednik progovorila je o svojim počecima, dosadašnjim uspjesima, planovima i željama. -Počelo je još u vrtiću, ali s gimnastikom, tenisom i plesom, ne i trčanjem, iako sam već na vrtićkim krosovima pobjeđivala. Sve je zakuhao moj tata.

Nagovarao me da se počnem baviti atletikom, a ja to nisam htjela jer sam nakon trčanja u vrtiću uvijek bila jako iscrpljena. Na prvi trening došla sam u trećem razredu osnovne škole. Tata me doveo treneru Aleksandru Žbulju i svidjelo mi se, ispričala nam je uvodno Kristina, odmah se uz smijeh prisjetivši da ju je otac nagovorio obećanjem da će prestati pušiti, ako ona počne trenirati atletiku. -Obećanje nije ispunio, ali ga još dandanas gnjavim s pitanjem – kad budeš prestal, kaže Kristina.

AH, DUDEKOVI SU TU. PAK NEBUMO PRVI

S prvim godinama treninga počele su se nizati i medalje na natjecanjima, međutim, i prije nego što je postala članicom Atletskog kluba Međimurje bilo je očito da je izuzetna trkačica. Naime, svih osam godina osnovne škole (pohađala je 3. osnovnu školu), na apsolutno svim školskim krosovima, i proljetnim i jesenskim – uvijek je bila prva. -Dok nas je ugledao na jednom od krosova, jedan učitelj tjelesno-zdravstvene kulture, moj poznanik, je rekao – ah pak su Dudekovi došli, pak nebumo   prvi, prisjeća se sa smijehom Stjepan Dudek. Potom prepričava i anegdotu iz vremena dok je Kristina još pohađala vrtić: Gledal sam u masi djece koja su trčala, gdje je Kristina, dok mi prijatelje nije rekel – pa ona te već čeka na cilju. Osim roditelja, svatko na svoj način u njenoj karijeri pomagali su i bake i djedovi - Sabina i Stjepan Dudek te Štefica i Zvonimir Medved. 

SPORTSKA OBITELJ 

Inače, i Kristinini roditelji u mladosti su bili sportaši, tata se bavio gimnastikom i rukometom, a mama rukometom, dok će se i oni koji međimurski sport prate tek površno, sjetiti Kristininog brata Nikole Dudeka, ne tako davno iznimnog mladog gimnastičara koji se kasnije posvetio studiju i poslu te danas živi u Zagrebu. Niti Kristina nije zapostavila svoje obrazovanje. Na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike završila je dodiplomski studij Ekonomike poduzetništva, a od listopada prošle godine živi u Ljubljani gdje namjerava upisati dodiplomski studij međunarodnog poslovanja na engleskom jeziku. Tamo  i trenira pod vodstvom renomiranog slovenskog trenera Roka Predaniča, premda je službeno i dalje članica Atletskog kluba Sloboda Varaždin (gdje ju je od prvog razreda srednje škole trenirao Marinko Šipuš) kao i hrvatska reprezentativka.

ŠPEKEC I ZLEVANKA

- Polako odrađujem zimska natjecanja i pripremam se za glavnu, ljetnu sezonu. Svakodnevno treniram od pola 11 do 14 sati. Ostatak dana provodim sa svojim cimericama, čitam ili pogledam neki film. Ili si kuham, kaže Kristina, dok se roditelji spremno ubacuju da, iako pazi na prehranu, Kristina ipak najviše voli jesti meso, i to – špekeca, a od drugih domaćih delicija – zlevanku koju najbolje, napominje, slaže njezina baka. Skromna i vedra djevojka dodaje da je ipak najsretnija dok poslije nekog dobrog rezultata roditelji dođu po nju pa zajedno odu na pizzu. Sjeća se i posljednjeg osnovnoškolskog krosa i svog neizmjernog veselja kad je, zahvaljujući tome što je svih osam godina pobjeđivala, za nagradu dobila poklon bon od 400 kuna. Svih ranih sportskih godina, otvorena je Kristina, roditelji su i plakali zajedno s njom kad se na pokojem natjecanju dogodio kiks, no toga je, s obzirom da uspjehe niže brzinom koju je teško pratiti, očito sve manje. 

SEKUNDA I POL DO TOKIJA 

Kristina se već intenzivno priprema za ljetnu sezonu kada je, uz ostalo, očekuje Univerzijada. Nada se i Europskom seniorskom prvenstvu u Berlinu, a cilj joj je naravno nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju, 2020. godine. -To mi je želja otkad sam se počela baviti atletikom. Nije nemoguće. Fali mi sekunda i pol. Nekome možda zvuči malo i jednostavno, ali za to treba puno raditi, kaže, a svoju skromnost ponovno dokazuje komentirajući novo proglašenje najboljom sportašicom Varaždina: Iznenadila sam se kao i 2013. godine jer u Varaždinu ima stvarno puno  talentiranih sportaša. Znam cure koje su bile i nominirane i koje su u svojim sportovima klasa. Možda su presudili  moji rezultati u 2017. godini. Presretna sam i to mi je dodatni motiv da se još više trudim, da ispunim ciljeve i očekivanja svih koji me prate.