Kotlina iz bajke: U Zanjkovoj grabi niti jednog Zanjka

- Koliko god da smo mali i ljudi ne znaju ni gdje smo, odavde se ne odlazi. Tako je mirno i lijepo da snahe i zetovi dolaze ovamo. Moj suprug Jurica je došao iz Gornjeg Kraljevca, baš je on inzistirao da tu živimo. Bratu Almiru je došla žena, baka Katarina se vratila, iako je živjela u Čakovcu... Zanjkova graba je mjesto kakvog nema - ispričala je za list Međimurje mlada Martina Kuzma.

Zanjkova ili Zanjkovska graba je kotlina na području općine Gornji Mihaljevec, koja spaja Dragoslavec Breg i Vukanovec pod koji službeno spadaju. Odmah nakon spusta iz Dragoslavec Brega naći ćete se na ovećem proplanku kao iz bajke. Travnati sag prošaran proljetnim cvijećem čuvaju vitka stabla, koja su se stoga što su u usjeku, u potrazi za suncem, morala dobrano "protegnuti". Nedostaju još samo vilenjaci - a i njih smo na kraju susreli! Šumarak je omiljeno mjesto za igru Leonu i Gabrielu Kuzmi, Davidu Polancu i Antoniju Škvorcu. Njihove su kuće stotinjak metara dalje, na početku uspona iz kotline u smjeru Vukanovca. Nakon savršenog spusta od kuće na "prometalima" - biciklima i dječjim automobilima - kotlina je njihova! Cijeloj priči poseban ton daje stari zdenac te je prava šteta što je samo zapušteni podsjetnik na neka davna vremena (kao i gazdinstvo ponad njega), a vode nema ni u potoku.

ČUJU SE SAMO PTICE

Uspeli smo se do kuća, u kojemu žive četiri obitelji, dok su dva domaćinstva samačka: Novak, Polanec, Srša, Škvorc, Kuzma i Borko. U oči odmah upada to što nema ni jednog "Zanjkija"!

- Nekad su tu bili Zanjkiji, ali prodana je i zadnja njihova parcela. Prije desetak godina preminuo je posljednji. Imao je potomke, ali ne žive ovdje - odgovorio nam je Almir Škvorc. Zatekli smo ga kako sa šogorom Juricom Kuzmom pomaže u rušenju oraha. Naime, iz Velenja je na svoju "domovinu" sa suprugom Marijanom stigla Blaženka Sitar, djevojački Posedi. Srušili su orah nadvijen preko sporedne ceste koja vodi do posljednjih kuća Zanjkove grabe. Nakon rušenja cestu je trebalo raščistiti, ali bez žurbe.

- Vi ste valjda prvi danas koji je naišao, tako da nema nikakvih problema - kazali su nam dobro raspoloženi. Gospođa Blaženka prisjetila se svoga djetinjstva. Kaže da nekad nije bilo ni ceste, ni vozila niti vode. - Išli smo dolje na zdenac. Zajedno smo hodali po vodu. Dobro smo se slagali. Svaka kuća imala je kravu, a danas u grabi nema ni jedne - kaže Blaženka Sitar.

Almir Škvorc je rođen 1985. godine. U školu u Gornji Mihaljevec išao je biciklom ili pješice. - To je kilometar i pol. Nekad nam to nije bilo nikaj, lijepo nam je bilo putovati do škole, uživancija. Bili smo četvorica iz Zanjkove grabe, koju nikad ne bi napustili. Tu vlada neopisiv mir i tišina - kaže.

I njegov šogor Jurica kaže da se zaljubio u ovaj zaselak. Doduše, ne vlada baš potpuna tišina. Tu je pjev mnogih ptica u kotlini i u brijegu! Teško je uopće povjerovati da na najviše petnaestak minuta vožnje do grada i to po solidnim prometnicama, postoji ovakav rajski kutak, koji ima svu infrastrukturu - čak i LED rasvjetu.

LJUBAVI IZ HLADA?

- Rasvjeta nam je puštena u pogon prije dva tjedna. Iako, živjeli smo i prije bez nje pa nam je bilo dobro. Mir je i tišina i baš nas briga za sve - kaže Almir Škvorc. Šogor Jurica otišao je potom po njegovu baku Katarinu Novak. Rođena je upravo u Zanjkovoj grabi.

- Dvanaest godina sam hranila svinje na Poljoprivrednom dobru na Buzovcu. Tamo sam bila na stanu, u bivšem domu staraca. Nakon toga sam se vratila. Muž je tamo radio cijelo vrijeme. Bio je stočar pa poslovođa. I doma smo imali poljoprivredu; krave, svinje, polja, gorice...  Više smo se družili i išli od susjeda do susjeda. Danas je sve u mehanizaciji i nitko više nema vremena. A nekad se radilo s motikom i kravama pa smo sve stigli. Imali smo i slobodnog vremena. Rano smo se dizali, ali smo svako podne išli malo legnuti u hlad - ispričala nam je gospođa Katarina. Kad smo ju upitali jesu li se u tom hladu rađale i poneke ljubavi, samo se vedro nasmijala. S unukom Almirom složila se da je Juraj Zanjko, posljednji u Grabi svojih otaca, preminuo prije desetak godina.

No, Zanjkova graba, nikad neće biti napuštena. Prelijepa je, a jamstvo za budućnost su vilenjaci s početka priče. Navodno je i jedan poznati međimurski poduzetnik, koji živi u blizini, kupio napušteno gazdinstvo, prepoznavši pravu vrijednost.