Optimist i zaljubljenik u pisanu riječ

Iako je slijep od rođenja, Danijel Kralj (30) iz Lopatinca ipak vidi – njegove su pjesme i stihovi njegovo poimanje svijeta. Osim u svojim zbirkama pjesama, s publikom ga je podijelio i na književnom susretu održanom u petak, 13. listopada, u Knjižnici Nikola Zrinski Čakovec. Program je organiziran u suradnji s Udrugom slijepih Međimurske županije, u sklopu programa Rekrea(k)tiva.

Danijel Kralj magistar je edukacije hrvatskog jezika i književnosti, nepopravljivi zaljubljenik u pisanu riječ. Puno je tijekom svojeg školovanja čitao, kaže, upoznavao se brojnim autorima, a sam je prvu pjesmicu, prisjeća se mama Marina, napisao u osnovnoj školi.

- Dobili su zadatak napisati pjesmicu o zimi, a te godine baš nije bilo snijega. I tako su nastale Nesretne pahuljice, nakon kojih ga je pisanje počelo sve više privlačiti, kaže.

Svoju je prvu zbirku pjesama, Put do ljubavi, mira i sreće, Danijel objavio sa svega 13 godina, četiri godine kasnije i drugu zbirku Moja lutanja, a 2014. i treću, Vrijeme za snove. Za svoje je stvaralaštvo 2003. godine dobio 2. nagradu Goranovog proljeća u kategoriji učenika osnovnih škola Republike Hrvatske, a u pripremi je i njegova četvrta zbirka pjesama.

Autor predgovora njegove posljednje zbirke, prof. dr. sc. Vlado Pandžić, nazvao ga je kraljem stihova, pa istaknuo i da njegova poezija gotovo šimićevski izaziva čuđenje. A upravo Antuna Branka Šimića i Dobrišu Cesarića Danijel Kralj izdvojit će kao svoje najdraže pjesnike i uzore.

- O Cesarićevim pjesmama čak sam napisao svoju pjesmu, a nadahnuće za svoje stihove pronalazim svuda oko sebe – u prirodi, obitelji, ili kad nešto čujete ili doživite pa vas to zaokupi, kaže pjesnik.

Pozitivna energija kojom zrači i hrabro ruši barijere koje je slijepim i slabovidnim osobama nametnulo društvo, nevjerojatna je.

- Život je jedan izazov, i teško bih se s tim izazovom mogao suočiti bez pozitive, optimizma, bez vjere u svoje mogućnosti i one duhovne vjere. Moram svakako istaknuti da sam imao svesrdnu potporu svoje obitelji, prijatelja i profesora, bez toga ne bih nikako mogao. A znate, mi koji ne vidimo možemo puno više nego što se često misli, samo to treba prepoznati i pružiti nam potporu. I mi imamo svoje talente, baš kao i oni koji vide, kaže Danijel.

Ističe i da ljudi često budu iznenađeni kad se susretnu s njime pa saznaju da je pjesnik ili pak nakon što pročitaju njegove pjesme saznaju da njihov autor zapravo ne vidi. No, ta su iznenađenja uvijek pozitivna, kaže.

Njemu samome veliko bi iznenađenje bilo kad bi u svojoj struci uspio pronaći posao, no nadu ne gubi. Dušu je u svojim stihovima već izložio javnosti, držeći se stava – zašto bih šutio kaj je moguće otvoriti se, a netko će to već prepoznati. I doista, njegov su ga talent, ali i velika životna snaga i upornost, učinili prepoznatljivim i jednim od najcjenjenijih pjesnika kojim se Međimurje danas može ponositi.