Vesna Perhoč dobitnica nagrade za postignuća u radu s romskom djecom

Mreža podrške romskoj djeci - REYN Hrvatska -  dodijelila je nedavno godišnje nagrade najuspješnijoj ustanovi i osobi za postignuća u radu s Romima. Kao što smo nedavno objavili, obje nagrade za 2015. godinu su u međimurskim rukama: najustanova je područni odjel u Držimurcu - Strelcu Osnovne škole Tomaša Goričanca Mala Subotica, a najosoba je Čakovčanka Vesna Perhoč (50), učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi dr. Ivana Novaka Macinec, koja za "Međimurje" govori o profesionalnim izazovima, barijerama predrasuda i vjeri da je različitost među djecom - prednost.

Vesna Perhoč je, nakon prvih iskustava, prije gotovo 26 godina, došla na zamjenu u OŠ dr. I. Novaka Macinec i ostala. Zašto je među 14 kandidata izabrana za ovu nagradu, sjajno ilustrira dokumentarni film Učiteljica autora Đure Gavrana i Marka Petrovića, emitiran i u HTV-ovoj emisiji Prizma. U prvim scenama filma, snimljenog u lipnju prošle godine, Vesna se oprašta od još jedne generacije... i čita pismo (kakvo je dobilo svako dijete na rastanku): "Draga Lana, ponosna sam što sam bila tvoja učiteljica... budi vrijedna, maljivo uči, budi ustrajna, poštuj druge jer je to put do uspjeha. I upamti da nije potrebno vikati da bi te drugi čuli. Učiteljica Vesna"

Od jeseni, Vesna Perhoč je povela novu generaciju, u integriranom razredu koji pohađa 13 Roma i pet Hrvata.

• Jesu li razlike u znanju i vještinama pri polasku u školu još uvijek na strani djece iz redova većinskog stanovništva?

- Razlike su danas sve manje, zahvaljujući radu u malim školama. Sve je više romskih obitelji u kojima se radi s djecom. Romska djeca danas imaju veći vokabular, bolje se izražavaju u usporedbi s ranijim generacijama. Nepolaznosti među romskom djecom gotovo da više nema.

• Govorite li romski?

- Velikim dijelom razumijem romsku djecu kad međusobno razgovaraju na materinskom jeziku. No, sporazumijevati se u punom smislu nisam naučila, jer je teško i zato toj djeci treba odati priznanje. Njihov jezik nije standardiziran, što predstavlja problem i malim Romima pri učenju hrvatskog. Nemaju poveznice. Ni Romi se još nisu dogovorili koji je od jezika kojima govore službeni. Ponekad je uistinu teško prevesti misao na romski zbog nedostatka standardiziranih formi. U integriranim razredima često prevodimo riječi s jednog jezika na drugi uz romske pomagače u nastavi, naglašavajući bogatstvo različitosti.

• Što činite kad roditelji ne žele kontaktirati s učiteljima?

- Sjednem u automobil i idem u romsko naselje. Nema druge. I ne samo ja, već i moje kolegice i kolege. Iskustvo mi je dokazalo da iskazivanjem poštovanja prema roditelju, uvijek otvorim put komunikacije i postignem rezultat.

• Vrednuje li se bolje vaš rad danas, kad je zajednica usmjerenija na potrebe manjina?

- Mijenjale su se mogućnosti dodatnog učenja tijekom vremena, a mijenjala sam se i sama tijekom karijere. Nekada činjenično nije bilo toliko prilika za usvajanje novih, primjenjivih modela u nastavi kao danas, a znali smo prolaziti i edukacije koje su bile same sebi svrha. Nekada se u školama konstatiralo "da roditelji Romi ne dolaze u školu. Da njih nije briga." Jedni i drugi smo stvarali vlastite zaključke, a interakcije nije bilo. S vremenom, škole su su pružile ruku i ispalo je da veliki broj roditelja Roma i te kako mari za uspjeh svoje djece. Pučko otvoreno učilište Korak po korak, primjerice, ponudilo nam je izvrsne edukacije, koje su nas osvješćivale, osposobile nas za modele koje su dale benefite i djeci i nama.

• Kad ste kao mlada učiteljica došli u Macinec jeste li strepili od poteškoća u radu s romskom djecom?

- Izazov je bio doći u razred u kojem djeca nisu imala ni olovke ni bilježnice. I treba se snaći, katkad i improvizirati, ali kvalitetno odraditi nastavu.

• Je li osnovna škola romskoj djeci o utočište kojem se vraćaju po savjet, zaštitu, utjehu?

- I to se mijenja. Za manji dio djece koja žive u obiteljima gdje ima problema, škola jest utočište koje im donosi mir. No, raduje me što mi nove generacije, bez obzira jesu li Romi ili ne, vole biti u školi, pa znam imati problema kad nastava završi, jer ih jedva otpremim doma.

PREDRASUDE

• Jesu li još uvijek sveprisutne predrasude romskoj djeci barijere?

- Nažalost jesu. Naši bivši učenici nam o tome pričaju po prelasku u srednje škole. U posljednje vrijeme bilježim nekoliko primjera o kojima su mi svjedočili bivši učenici koji su bili odbijeni na nekoliko mjesta gdje su se zamolili da ih prime na odrađivanje prakse.

• Što se još može napraviti da Romi prestanu biti uteg oko vrata zajednice?

- Radionice za roditelje, koje provodimo u našoj Školi su se pokazale dobrim primjerom. Uključuju nam se svi roditelji, ne samo Romi i tako uče jedni o drugima, uče se  međusobno prihvaćati, shvaćaju da imaju iste brige. Takve oblike bi trebalo uvrstiti u sustav. Romi kad se i uspiju otrgnuti od siromaštva, nastoje prestati biti Romi. Kad se ne osjećaš dobro u svojoj koži nastojiš biti netko drugi, a to nikad ne funkcionira. Činjenica je da postoje problemi u zajednici vezani uz romsku populaciju, ali ponekad vidim i mržnju. To nije dobro. Osobno me pogađa svaki slučaj upisivanja djece u druge škole, da ne bi bili s Romima. To me vrijeđa; znači li to da nisam kadra učiti nečiju djecu?! Kad sam završila Pedagošku akademiju nitko mi nije rekao da ću biti učiteljica samo finoj djeci iz bogatih obitelji, već učiteljica svoj djeci.

Povezanost

Učiteljica Vesna Perhoč nastavu započinje sjedeći s djecom u krugu. U krugu se gledaju u oči, međusobno slušaju, dogovaraju što će tog dana učiti, hrabre jedni druge pred novi korak. Krug je simbol povezanosti njihove male zajednice, krug je zagrljaj.