Benjamin Ignac na putu ostvarenja preskočio Atlantik

Dvadesetjednogodišnjeg Benjamina Ignaca iz romskog naselja u Orehovici domaća je javnost upoznala prije nekoliko godina, zahvaljujući iznimnim uspjesima na školskim natjecanjima iz geografije i njemačkog jezika. Postao je poznat kao Rom koji je želio i ostvario više, a Hrvatska radiotelevizija o njemu je snimila dokumentarac Benjamin autora Matije Vukšića. Nakon djetinjstva provedenog u Orehovici, tri godine života u Učeničkom domu i tri završena razreda u Gimnaziji Josipa Slavenskog Čakovec, Benjamin je dobio stipendiju norveškog učilišta - United World College. Tamo se zadržao dvije godine, nakon čega je obrazovanje nastavio u Oklahomi, u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje trenutno živi.
Jesu li negdašnji uspjesi na županijskim i državnim natjecanjima iz geografije i njemačkog jezika odredili Vaš trenutni tijek studiranja?
- Jesu. U ovom razdoblju pohađam preddiplomski studij na Sveučilištu u Oklahomi. Odabrao sam geografiju i njemački jezik. Stipendije su mi omogućile da studiram ono što želim, a život u inozemstvu da proširim vidike.
Do kojeg stupnja obrazovanja ste stigli?
- Od odlaska iz Međimurja i Gimnazije, završio sam srednju školu na United World Collegeu u Norveškoj.
Ove sam godine završio i prvu godinu preddiplomskog studija na Sveučilištu Oklahoma. Sljedeću ću akademsku godinu provesti u Nizozemskoj, na Sveučilištu u Utrechtu, a nakon toga ću se vratiti u Ameriku i nastaviti studij u Oklahomi.
Koje su prednosti i mane srednjoškolskog obrazovanja Hrvatskoj u odnosu na Vaša iskustva iz inozemstva?
- U hrvatskim srednjim školama, ovdje konkretno mislim na gimnazije, učenici pohađaju oko 15 predmeta raznih kategorija - od matematike do politike i gospodarstva. Svi učenici pohađaju sve predmete, a na kraju srednjoškolog obrazovanja polaže se matura iz samo tri predmeta. Rezultat takvog obrazovanja je sveobuhvatno znanje. Ne stavlja se dovoljno naglasak na kritičko i samostalno razmišljanje te primjenu znanja. U internacionalnoj školi u Norveškoj, koju sam završio, obrazovanje koriste kao silu koja ujedinjuje ljude, da bi se postigli mir i održiva budućnost. Učenik bira šest predmeta iz šest glavnih područja. Predmeti koji se biraju uče se detaljno i često budu na fakultetskoj razini. Kriterij za dobivanje diplome na UWC-u je polaganje završnih ispita iz svih šest predmeta, pisanje istraživačkog rada i polaganje dodatnog predmeta. Dodatan kriterij za diplomu su izvannastavne aktivnosti poput lončarenja, fotografiranja ili streličarstva. UWC program je prilično zahtjevan i iscrpio me, ali je istovremeno zabavan, što ga čini uspješnim. UWC odlično priprema učenike za daljnji život.
Imate li prijatelje u inozemstvu? Kontaktirate li s onima iz rodnog kraja?
- U Gimnaziji sam stekao divne prijatelje. S njima komuniciram putem Skypea i Facebooka. Nažalost, kako vrijeme prolazi, sve manje i manje. Prvih nekoliko mjeseci nakon što sam otišao iz Međimurja, s roditeljima i prijateljima čuo sam se jednom tjedno. Sada se s roditeljima čujem jednom mjesečno, a s prijateljima iz Gimnazije još rjeđe.
Kako sam u inozemstvu, kombinacija vremenske razlike, školskih i ostalih obveza, nove društvene sredine i dragocjenog spavanja (koje zapostavljam) prepreke su mi za češću komunikaciju. Novi prijatelji također su odlični i u većini slučajeva nailazim na prihvaćanje. Znamo se i našaliti, kao prigodom mog 19. rođendana: jedan od mojih prijatelja poslao je cijeloj školi e-mail u kojem su se dogovorili da ne pričaju sa mnom cijeli dan.
Nisu odgovarali na moja pitanja, nisu se odazvali na moje pozdrave - ignorirali su me cijeli dan. Isto tako, ispraznili su mi sobu dok sam bio na nastavi - sakrili su mi laptop, posteljinu, odjeću, knjige… sve. Bilo je to urnebesno iskustvo.
GDJE MI JE DOM?
Kako ste podnosili promjene mentaliteta, klime, kulture?
- Rodio sam se u Njemačkoj i društvo je tamo imalo sklonost individualizmu - važnost se pridavala pojedincu, a ne grupi. Vladao je mentalitet u kojem su vrijeme i novac veoma bitni i međuovisni. Romske su zajednice ruralne i naginju kolektivizmu. Pojedinac je dio nečeg većeg i važnijeg.
U Norveškoj sam također bio dio jedne zajednice. U Americi je sve drukčije jer je fokus na pojedincu i njegovom uspjehu. Taj mentalitet je drugačiji od onoga u Europi. Time želim reći da mi se drastično mijenjaju okruženja i kulture u kojima se nalazim. Ponekad mi teško pada identificirati se s jednom specifičnom kulturom. Iako ću uvijek s ponosom gledati na hrvatsku zastavu (pogotovo kad je vidim u inozemstvu), teško mi je odgovoriti na pitanje gdje je zapravo moj dom.
Nedostaje li Vam Međimurje?
- Nedostajalo mi je jako kad sam tek došao Norvešku. Kasnije, u SAD-u mi je nedostajala Norveška. Međimurje ostaje dio moje mladosti koju nikad neću zaboraviti.
Planirate li povratak u rodni kraj?
- Zadnji sam put u Međimurju bio u srpnju 2012. Sljedeći posjet planiram tijekom zime. To su kratkoročni planovi, a o dugoročnima ne razmišljam. Trenutno koristim priliku da usavršim ono u čemu sam najbolji – geografiju. Isto tako, koristim priliku da putujem i vidim nova mjesta. Predivno je snove iz djetinjstva pretvoriti u stvarnost. Volio bih se jednog dana vratiti u Hrvatsku, moguće i u Međimurje, i zaposliti se. Budem li imao priliku, učinit ću to.
Što biste poručili mladima pred kojima je školovanje?
- Nađite nešto što volite i usavršite to. Budite što bolji u onome što volite raditi.
Poruka za Vaše sunarodnjake - Rome.
- Mladim Romima treba puno potpore da bi nastavili obrazovanje. I zato im, iz svog iskustva, govorim da je u obrazovanju ključ. Od obrazovanja nemojte lako odustati. Vrijeme je da srušimo stereotipe o našoj zajednici.
Gabrijela Lipić