Danijel Pučko, vrhunski kuhar iz Štrigove

Nakon dvadeset tri godine kuhanja u najboljim austrijskim restoranima, Štrigovčanin Danijel Pučko vratio se kući kako bi ispunio svoj profesionalni san. Raditi u vlastitom restoranu, kreirati jela i kod kuće nastaviti posao u kojem uživa - bile su želje našeg sugovornika koje se sada polako ostvaruju.
- Nije lako. Svi su počeci teški, iziskuju predanost, veliku energiju i zalaganje. Toga mi ne nedostaje iako ponekad osjećam fizički umor, ali to je samo zato što mi je jako stalo, pa po cijele dan provodim u restoranu i kuhinji - kaže nam Danijel Pučko koji je osnovnu školu završio u Sloveniji, a kuharsku u Austriji. Tamo je i radio, uz nekoliko godina iskustva u slovenskim i njemačkim restoranima.
- Moje prvo radno mjesto bilo je u Bad Kleinkirchheimu. Moram priznati da mi nije bilo lako jer sam tek počeo učiti njemački jezik. Tamo sam ostao tri godine i puno naučio. Potom sam otišao u Steiermark, kuhao sam za zimskih sezona u Tirolu, Brendholzu i drugim restoranima - kaže Danijel Pučko. Posljednjih šest godina, prije povratka u Štrigovu, radio je kao šef kuhinje u Bergler Schlössel u Sankt Peter Empersdorfu, što je izuzetno vrijedno iskustvo. Jedno od najljepših sjećanja mu je rad u dvorcu Schloss Kapfenstein.
- Sve su to restorani koji se vrednuju kao “hauben lokali”, što je predstavlja oznaku kvalitete poput zvjezdica. Kad restoran ima jednu “haube” oznaku, to već znači da je izvrstan. S dvije su vrhunski restorani, visokog nivoa kuhinje i u njima je užitak raditi - ističe naš sugovornik.
VIŠE
RESTORANA, VIŠE ISKUSTVA
Po čemu se ocjenjuje kvaliteta kuhinje nekog restorana?
- Sve je razrađeno do najsitnijeg detalja. U takvim se uvjetima radi djelotvornije, brže, a za jela visoke kulinarike to je važno koliko i vrhunska namirnica.
Jasna je želja da imate vlastiti restoran, no, kako to da ste se vratili baš sada?
- U inozemstvu sam radio 23 godine i mislim da je to pristojan staž koji sada mogu prenijeti u Štrigovu. Još važnije, nedostajala mi je obitelj. Suprugu Danijelu i 13-godišnjeg sina Carla viđao sam prerijetko. Da ne kažem da ni na jednom djetetovom rođendanu nisam bio. Ali, sada će se to promijeniti. I supruga i ja potpuno smo se posvetili našem restoranu.
Je li za kuhara dobro da mijenja restorane?
- Ne da je dobro, već izvanredno. Tako upoznajete druge načine rada, druge kuhinje, načine razmišljanja i kreacije. Ta su iskustva neprocjenjiva. Kuhari koji stalno rade na sebi svakih nekoliko godina mijenjaju mjesto rada.
Pretpostavljam da imate neko jelo koje Vam je poput zaštitnog znaka.
- Imamo. Tri vrste mesnih medaljona spravljenih na različite načine. Prilog je glazirana mrkva, zelene tagliatele i butelja domaćeg vrhunskog vina. To najradije spremam jer je to mješavina okusa koju tri vrste mesa daju na svoj način. Imam vještinu i znanje da spravim jela za 140 ljudi, koliko ih možemo primiti. Kulinarstvo je kao i svaki drugi posao - nema granica i nema kraja, stalno učite i razvijate se.
Aleksandra Ličanin