Davor Dokleja, poznati međimurski glumac, odgojitelj i kazališni djelatnik

Čakovčanin Davor Dokleja više od polovice svog života bavi se kulturom. Od srednjoškolca koji u slobodno vrijeme glumi u Kazališnoj družini Pinklec sazreo je u učitelja i mentora koji odgaja mlađe generacije i koji prenoseći svoju strast prema kazališnim daskama formira njihovu osobnost i razvija ključne umjetničke i društvene vještine. Vedar i optimističan 35-ogodišnjak jedna je od ključnih osoba čakovečke i međimurske kulturne scene, a u razgovoru za list Međimurje prisjetio se svojih početaka i otkrio u čemu pronalazi motivaciju.

Kada je započeo Vaš angažman u kulturi i čime ste se sve dosad bavili?

Sve što se tiče mog kulturnog života započelo je u srednjoj školi. Tamo sam se upisao u dramsku družinu kod profesorice Nevenke Mlinarić koja mi je pokazala što je kazalište, zainteresirala me za to i na neki način predodredila moj daljnji put. Predložila mi je da se upišem u Pinklece te sam otišao na audiciju i sa 16 godina postao dio kazališne družine. Paralelno uz Pinklece radio sam milijun drugih stvari koje su me zanimale poput organizacije koncerata, sviranja, rađenje performansa, raznih manifestacija, osnivanje udruga i slično.

Primjerice, udruga Trn bila je alternativna udruga koja je u to vrijeme bila aktivna i radila prosvjede, a preko koje smo se družili sa svim zagrebačkim alternativcima. Nakon što sam upisao Učiteljski fakultet u Čakovcu osnovali smo novu udrugu koja i dan danas postoji - Centar za mlade - CeZaM Čakovec. Tamo se okupilo dosta nas kreativaca, svatko u svojoj sferi i započeli smo jednu lijepu priču. U Pinklecima, odnosno Centru za kulturu, zaposlio sam se 2013. godine na poslovima dramskog studija. Moj posao podrazumijeva sve oko Pinkleca, od glume, organizacije i prodaje predstava, poslova oko Dramskog studija Dada (mali Pinkleci kako ih od milja zovemo) koji okuplja sedam različitih grupa, do uređivanja web stranica i ostalih operativnih poslova.

Također u Čakovcu imamo jedan od bitnijih festivala za djecu i mlade koji se održava već 15 godina – ASSITEJ, u čijoj sam organizaciji. Moj posao je šarolik, a kada radimo na novoj predstavi onda je to posao od jutra do mraka jer imamo i probe i treba voditi sve što se tiče organizacije. A ako igram u predstavi onda je to još dvostruko teže jer odlazim i na probe nakon kojih rješavam tehničke stvari.

Jeste li se oduvijek željeli baviti ovim poslom?

Želja mi je bila postati glumac i bio sam na prijemnom ispitu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Ušao sam u uži krug, ali to je bilo to. Pošto sam bio u Pinklecima koji su se profesionalizirali i ubrzo postao član Hrvatskog društva dramskih umjetnika, imao sam sve uvjete kao netko tko je završio Akademiju. Tako da sam odustao od toga i upisao Učiteljski fakultet u Čakovcu.

Završio sam za odgojitelja, premda nikada nisam radio u struci, već mi je prvo radno mjesto bilo u Centru za mlade, a drugo u Centru za kulturu. Taj fakultet i smjer sam upisao jer sam želio upoznati ono čime ću se baviti cijeli život, a to je kazalište za djecu i mlade. Želio sam se usavršiti u pedagoškim metodama i postupcima koje ću koristiti u radu s djecom i mladima.

Kroz studij sam naučio na što treba obratiti pozornost prilikom rada s djecom i mladima i za djecu i mlade, što mi je uvelike pomoglo u poslu kojim se danas bavim.

Radi li kazalište za djecu i mlade kao "odraslo" kazalište?

Mnogi misle da je kazalište za djecu i mlade manje kazalište i da podrazumijeva manje posla jer je namijenjeno djeci, no, nije tako. Kazališna družina Pinklec je profesionalno kazalište koje djeluje pri samom vrhu kazališta za djecu i mlade u Hrvatskoj i koje radi jako ozbiljno.

Sve predstave su financirane od strane Ministarstva i Grada Čakovca, a umjetnički produkt mora opravdati dobivena sredstva. To je isto jedan veliki pritisak jer se predstave moraju svidjeti i struci i publici.

Mislim da posljednjih godina uspješno spajamo i jedno drugo jer su nam predstave popularne i kod djece i kod struke, što se vidi i po nagradama.

Pri Kazališnoj družini Pinklec djeluje Dramski studio "Dada" koji educira i obrazuje djecu i mlade, a u kojem ste jedan od voditelja. Kakav je to posao u usporedbi s radom s odraslim osobama i koja je uloga Vas kao mentora?

Dramski studio Dada postoji već 12 godina kada smo ga pored brojnih drugih grupa osnovali unutar Centra za mlade. Svatko od voditelja je sukladno svojim afinitetima osnovao svoju grupu (foto, film, novinarska, dramska...), a meni je od samih početaka želja bila raditi predstave s mladima, odnosno srednjoškolcima, pa se tako i moj dramsko-pedagoški rad najviše odnosi na rad s mladima, a ne s djecom. S mladima mi je zapravo super raditi. Uvijek imaju friške ideje koje su aktualne i koje u druženjima s odraslim ljudima ne možeš čuti i dobiti.

To su uvijek dobre ideje i kreativne stvari koje samo treba jako dobro formirati u predstavu i to nikako ne može biti loše. U tim kazališnim grupama uvijek se okupljaju mladi koji imaju kritično mišljenje o svijetu oko sebe, o društvu, o svemu. Imaju svoj stav. Imaju svježe misli. Od njih crpiš ideje i dobivaš motivaciju. Mogu reći da je to jedno pravo osvježenje. A gledajući s pedagoške strane na nama kao voditeljima dramskog studija jest da odgajamo generacije mladih. Oni tu stječu razne vještine, sposobnosti, komunikacije, estetike...

Mi ne obećavamo djeci da će postati glumci, ne dižemo ih u zvijezde, nego zapravo kroz dramske igre formiramo osobe od njih. Samosvijest, kontrola, promišljanje, izgovaranje onog što im je na pameti, to su stvari koje su bitne i koje mi potičemo kod djece.

Dobitnik ste brojnih nagrada, a posljednja u nizu jest nagrada za najbolju amatersku predstavu u državu kojom je proglašena predstava ZOO! Dramskog studija Dada. Jesu li Vam kao umjetniku važnije nagrade ili reakcija publike?

Ova sezona mi je baš bila nekako super što se tiče nagrada. Predstava ZOO! Dramskog studija Dada osvojila je nagradu za najbolju amatersku predstavu u državi. Prije toga smo bili na ASSITEJU u Bjelovaru za dramske studije gdje sam dobio nagradu Zvjezdana Ladika za najbolje dramsko-pedagoško vodstvo. Prošle godine su Bremenski svirači, predstava u kojoj glumim, osvojili nagradu za najbolju predstavu. No, moram reći da je reakcija čakovečke publike ono što vrijedi.

U Čakovcu imamo publiku koja je dobro odgojena jer postoji duga tradicija ČČ-a, dobrih predstava koje dolaze kao i duga tradicija dječjeg kazališta. Publika je kvalitetna, puno kvalitetnija nego u ostatku države, a djeca, mladi i odrasli su dobro odgojeni i znaju prepoznati što (ne)valja. Reakcija čakovečke publike je najbitnija. Po njima u prvih pet minuta vidiš jesi li potrefio ili ne.

Kakvi su planovi za budućnost na privatnom i poslovnom polju?

Trenutno mi je najvažniji cilj opustiti se preko ljeta i napuniti baterije za novu sezonu. Supruga Jelena koju sam upoznao u Pinklecima i ja smo nedavno uselili u kuću pa nam to donosi mnogo slatkih briga kojih će preko ljeta biti na pretek. U pogledu posla sve ide super. Pinkleci sljedeće godine slave 30 godina postojanja, rade se dobri projekti i mislim da u suradnji s umjetničkim ravnateljem Romanom Bogdanom na najbolji mogući način pomažem u vodstvu Pinkleca.

Započeo je rad na novoj predstavi koju radimo s Lutkarskom organizacijom koju fakat trebamo (LOFT), čija se premijera predviđa za mjesec rujan, a ja sa svojim Dadačima planiram uprizoriti predstavu Macbeth. Zanima me što srednjoškolci imaju za reći na temu vlasti, dolaska na vlast i slično, o čemu Macbeth govori. Sve u svemu pred nama je još jedna zanimljiva sezona što će čakovečka publika imati prilike vidjeti.

Godišnja produkcija polaznika Dramskog studija Dada

Dramski studio Dada Kazališne družine Pinklec priveo je kraju još jednu uspješnu godinu koju je zaokružio velikom godišnjom produkcijom. Šest dramskih skupina djece svih uzrasta je na daskama čakovečkog Centra za kulturu kroz kratke predstave prezentiralo svoje dramske vještine usvojene u godini iza njih, kojima su ih podučavali dramski pedagozi Davor Dokleja, Jelena Dokleja, Tanja Novak, Bruno Kontrec, Igor Baksa i Alen Barbić.

Jednosatna prezentacija u kojoj je sudjelovalo oko 60 malih glumaca završena je podjelom javnih priznanja, nakon čega je slavlje zaokruženo zajedničkom pjesmom i plesom.