Iz Međimurja za filmsku kameru

Premda se očekivalo i dogovaralo, šteta što zbog određenog nesuglasja čakovečka publika neće vidjeti dokumentaristički prvijenac rođenog Čakovčanina, dvadesetosmogodišnjeg novinara Matije Vukšića čiji je film o darovitome čakovečkom gimnazijalcu Benjaminu Ignacu pobudio pozornost publike i struke na nedavnom ZagrebDoxu. Sina novinara Branka Vukšića zapazili su i TV gledatelji, posebice po prilozima u putopisima Gorana Milića Idemo na put.
Benjaminov uspjeh - filmska inspiracija
- Bilo bi diskriminacijski napraviti priču o Romu iz Orehovice koji je uspješan? Zašto Rom ne bi bio uspješan? – kaže Matija Vukšić kojega je zaintrigirala priča o mladiću Romu koji u školi postiže odlične rezultate i državni je prvak na natjecanju iz geografije. Teži u uspjeh povući i druge vršnjake iz svoje sredine. Kad je shvatio da to ne može, preostala mu je borba da ga neromi prihvate i da mu Romi previše ne zamjere zato što se želi izdvojiti.
Matija je o Benjaminu čitao u novinama i ta njegova želja da se znanjem i uspjehom izdigne iz svoje sredine ponukala ga je na snimanje dokumentarca:
- Meni se nije svidjelo kako su ga medijski ogoljeli u stilu «imamo jednoga Roma koji je uspješan». Želio sam spoznati što se krije iza toga dečka koji živi u romskom naselju. U početku mi je teško bilo prodrijeti u njegovu intimu i upoznati pravu emociju jer Benjamin nije znao kakve su moje namjere. Nismo se poznavali i zatvorenost gimnazijalca, koji je sada učenik trećeg razreda, bila je razumljiva. Kad se uvjerio da hoću snimiti film o njemu kao čovjeku, ljudskom biću s emocijama, težnjama, strahovima, malo se oslobodio i rekao kako mu se bilo teško otvoriti pred kamerama jer nikad nitko nije zadirao u njegovu intimu, u njegove ljubavne probleme. Na kraju, nakon jednotjednog snimanja, bio je žalostan što smo posao završili – kaže Matija o Benjaminu koji nije «štreber», nego inteligentan dečko koji želi nešto postići u životu, a to ne može u svojoj romskoj sredini. U međuvremenu, u očekivanju je dodjele međunarodne stipendije, tako da postoji mogućnost da četvrti razred završi u Norveškoj.
Zbog završena filmskog posla žalosne su bile i Matijine bake Zlata i Josipa koje svog unuka rijetko vide. Tatina mama Zlata u Domu je za starije osobe u Čakovcu, a majka Matijine mame Jasenke u Nedelišću u kojem živi i sva bliža obitelj. Dok je snimao svoj dokumentarac, bio im je svakodnevan gost.
Nakon što je diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Matija je upisao magistarski studij filmske i TV režije, smjer dokumentaristike, na Akademiji dramske umjetnosti.
Prvotno je kao student režije namjeravao snimiti film o jednoj zagrebačkoj obitelji koja nema televizor, no kako su ga u međuvremenu kupili, snimanje filma je otpalo.
Mavrovićev irokez
Junak idućeg Matijina filma Irokez bit će mnogo popularniji, a o junaku dovoljno kazuje već sam naziv.
- Nisam ljubitelj senzacionalističkih najava filmova, pa neću na budući plakat filma napisati: “Upoznajte Željka Mavrovića kakvog još niste vidjeli.” Ali, u najmanju ruku, mislim da sam uspio dobiti Mavrovića kakav jest, veliki emotivac, čovjek koji danas analitički gleda na sve svoje postupke - kaže Matija koji je film o Željku Mavroviću počeo snimati u studenome prošle godine.
Mavrovića neće činjenično predstaviti, nego emotivno, kao osobu s uspjesima i problemima, kao boksača, poduzetnika, političara koji to neće biti jer izlazi iz politike, a naslov je filma po Mavrovićevoj frizuri, irokezu, kakvu su imali domoroci Sjeverne Amerike:
- Frizura je kroz sve faze njegova života ostala ista. Sa Željkom je odlično surađivati, on je čudo od čovjeka u smislu profesionalizma, trpi sve moje zahtjeve, strpljiv je, ništa mu nije problem i film ću završiti u srpnju.
S Milićem po svijetu
Idemo na put emitirat će se do Svjetskog prvenstva u nogometu. Matija je s Milićem koji u njega ima bezgranično profesionalno povjerenje bio mjesec dana u Južnoj Americi i to mu je putovanje bilo zabavnije nego da je bio s najboljim prijateljima:
- Goran Milić dosta je stariji od mene, snimatelj sam pet godina, montažer ima 45 godina, dakle - pripadamo različitim generacijama, ali smo se fenomenalno slagali i nakon obavljena snimanja. Ove godine Milić putuje po Europi i radimo na principu usporedbe. Ja radim priloge u Hrvatskoj jer zbog obveza na studiju ne mogu putovati.
Javnost je o Matijinu profesionalizmu više čula kad je u lipnju 2008. godine u Zagrebu bio priveden zbog ustaške kape, što je privuklo medijsku pozornost. Snimao je prilog na Thompsonovim koncertima na kojima se navodno tolerira ustaška ikonografija i na svojoj je koži osjetio kako «policija trenira strogoću».
- Priveli su me zato što sam radio svoj novinarski posao. Verbalno su me maltretirali, a slijedila je i prekršajna prijava. Nije pomogla ni izjava dekana Pravnoga fakulteta koji je rekao kako je to moja umjetnička sloboda. Uglavnom, nisam morao ništa platiti jer, kako su me zadržali jedan dan, to je na sudu tretirano kao dan pritvora, što je, dakako, apsurdno - prisjeća se Matija vraćajući se vedrijim, zavičajnim temama.
Kaže - kako je stariji, sve više osjeća žal za Međimurjem i zov roditeljskih korijena, dodajući kako bi se Međimurci trebali znati bolje zabavljati i više uživati u životu.
- Previše delaju! Svojedobno sam radio reportažu o najsiromašnijem i najbogatijem selu u Hrvatskoj. Uspoređivao sam život u siromašnom slavonskom selu Đurići i u Donjem Kraljevcu koji je bio u skupini bogatih. U Slavoniji su ljudi bili vedri i raspoloženi, a u Međimurju su samo govorili kako moraju raditi. To cijenim jer, kad bi svi bili tako radišni i poslu predani, kao u Međimurju, gdje bi Hrvatska bila! Mentalitet nas Međimuraca bitno je drugačiji. Ali, treba se znati i opustiti i – uživati!
Željko Slunjski