Kad me Rade Šerbedžija nazvao zadnjom amaterkom, proglumila sam!

Dvadesetdvogodišnja Nika Levak kazališna je, filmska i televizijska glumica rođena u Čakovcu. Po završetku obrazovanja u Gimnaziji Josipa Slavenskog upisuje studij glume i medija na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, u klasi profesora Rade Šerbedžije. Predstavom Duet, u režiji Ane Popović, koja je premijerno odigrana u čakovečkom Centru za kulturu 13. prosinca, Nika je diplomirala glumu.

Često ističete da ste se glumom počeli baviti još u majčinom trbuhu. Kako je izgledao Vaš put do prvih glumačkih angažmana izvan studentskih projekata?

U obitelji se uvijek šale da sam se glumom počela baviti još u majčinom trbuhu. Znam tek da je gluma jedino o čemu sam sanjala i čemu sam željela posvetiti svoj život. Na trećoj sam godini dobila poziv za snimanje serije Kud puklo da puklo. U Zagreb sam trebala krenuti isti dan jer me iduće jutro čekala prva scena. Moram priznati da u tom trenu nisam previše razmišljala, samo sam natrpala stvari u kofer i krenula.

Važno je ući u taj krug ljudi i castinga koji su zatvorenog tipa. Kad si unutra, samo je važno raditi i boriti se. Nakon te uloge krenuli su moji glumački angažmani. To što i dalje na snimanja i probe trčim s osmijehom na licu, vjerojatno je potvrda da je gluma pravi izbor.

PROGLUMILA NAKON KRITIKE

Jedna Vas je kritika Rade Šerbedžije posebno pogodila...

Rade je veliki kritičar, ali kvalitetan glumac. Teško je biti njegova učenica, no, vrijedi. Imali smo mnogo lijepih trenutaka, ali i sukoba. Da, često se sjetim dana kad me pred svim studentima prozvao zadnjim amaterom. Istina da je to bio veliki poraz, ali zbog tih sam se njegovih riječi probudila i "proglumila" sam.

SLAŽEM SE S KAMEROM

Kazalište ili televizija?

To su dva potpuno različita medija. Moja sreća je što se dobro slažem s kamerom. Međutim, svaki dan snimaš po 12 sati, a nekad i više. Često si umoran, ljudi su nervozni, svima se žuri kući. Tada uvijek pomislim da me gleda pola Hrvatske i da nemam vremena za izmotavanje i privatne probleme.

Volim kamere i snimanja, volim set i ljude na njemu. Kazalište je drugačije, to su daske koje život znače. U njemu nema ponavljanja scena, ostaje tek ono što učiniš u datom trenutku, a publika je platila ulaznicu pa im moraš dati sve što su došli vidjeti. Ne mogu se odlučiti što mi je draže.

Kako podnosite česta putovanja?

Stalno sam u pokretu. Kada nisam, osjećam se čudno i razdražljivo. Naučila sam živjeti na više adresa. Dom mi je u Čakovcu, gdje mi je obitelj, i u Zagrebu u kojem stalno živim. Proteklih godinu dana zaista sam stalno na putu i hvala Bogu, posla ima. Želja mi je odmoriti se nakon premijere u Čakovcu, biti malo u okruženju svojih najmilijih, no, ne valja predugo. Ja sam hedonist kada odmaram, a mazohist kad radim.

O čemu govori predstava Duet?

Predstava je projekt Teatra Vihor, putujućeg kazališta čija je direktorica kolegica Nevena Ristić koju sam upoznala kad je glumila u seriji Vatre ivanjske. Duet govori o glumačkoj sujeti. Radi se o dvije najveće svjetske glumice, Sarah Bernhardt koju igra Nevena i Eleonori Duse, koju igram ja. Igrajući Saru i Eleonoru, pokazujemo što sve uspjeh i slava donose sa sobom. Dramska radnja razvija se oko pitanja koliko je uspjeh važan i hoće li nas spominjati i nakon smrti.

KOD KUĆE JE NAJTEŽE

Vraćate se u svoj grad, pred poznata lica. Je li pred svojima drugačije glumiti?

Meni je nekako najteže kad me gleda domaća publika. To su ljudi uz koje sam rasla, koje poznajem. Iako znam da me pred malim ekranima gleda mnogo ljudi, nekako je na daske u vlastitom gradu najteže stati. Moram priznati da sam osjećala veliku odgovornost, no, jako sam se veselila premijeri. Dugo sam sanjala o ovome, a sad se i ostvarilo.