Kako odgojiti mlade da promišljaju umjetnost?

Subotnjim kazališnim i izložbenim programom u čakovečkom Centru za kulturu Dramski studio Dada - Kazališne družine Pinklec, obilježio je svoju desetu obljetnicu rada. Dada je od osnutka do danas napravila 19 kazališnih predstava i tri ulična performansa. Dvostruki su dobitnici Nagrade za najbolju režiju na Festivalu kazališnih amatera Međimurja (KAM) u Prelogu - za predstave Voržišek i Pinokio. Dobitnici su i Nagrade za najbolju predstavu u cjelini na 15. susretu profesionalno vođenih kazališta za djecu i mlade ASSITEJ u Bjelovaru, za predstavu Vjetropljus.
Povoda za razgovor s umjetničkim voditeljem i redateljem Dade Davorom Doklejom sasvim je dovoljno. Pitali smo o počecima rada, ideji, osnivačima.
- Dada je osnovana 28. siječnja 2004. kao kazališna grupa unutar Centra za mlade (CeZaM) Čakovec i od početka okuplja starije osnovce, srednjoškolce i studente željne otkrivanja i proučavanja kazališne umjetnosti. Naziv smo preuzeli iz dadaizma, antiumjetničkog pokreta s početka prošlog stoljeća. Početkom 2011. Studio iz CeZaM-a prelazi u Centar za kulturu Čakovec i postaje Dramski studio Dada - Kazališne družine Pinklec. Time smo započeli novu eru stvaralaštva pod okriljem institucije i profesionalne družine. Trenutno imamo 6 grupa, s više od stotinu djece u dobi od 6 do 26 godina. Dramski pedagozi koji vode grupe u studiju su dugogodišnji glumci Pinkleca Jelena Dokleja, Bruno Kontrec i ja.
Kako je bilo na početku?
- Radili smo kao jedna od CeZaMovih radionica, okupili desetak srednjoškolaca i krenuli s radom na prvoj predstavi Nika u raljama društva. Imali smo sjajnu podršku Grada Čakovca, ponajprije financijsku, no, problem nam je činio premali prostor koji nam je bio dodijeljen. Bili smo primorani imati probe u hodnicima, holovima, sobicama, straćarama. Ti su počeci bili izrazito energični, kreativni, istraživački, umjetnički možda slabiji, ali po intenzitetu rada puno jači.
Tko radi s osnovcima, a tko sa srednjoškolcima i studentima?
- U Pinklecima smo prijašnjih godina pokušavali raditi s osnovnoškolcima, a od ove školske godine odlučili smo ozbiljnije prionuti poslu. Pokrenuli smo nekoliko grupa koje vode Jelena i Bruno. Oni rade s djecom u dobi od 6 do 12 godina, a ja vodim grupu s mladima od 13 do 26 godina starosti. Gornja dobna granica nije strogo određena.
Umjetnost
antiumjetničkih autora
Biste li mogli izdvojiti predstavu u koju ste uložili najviše energije?
- Sve dvadeset dvije predstave koje sam napravio u Dadi iziskivale su maksimalnu posvećenost i u sve sam upucao mnogo energije. Tijekom godina sam shvatio da ni u jednom trenutku nema opuštanja te da nijednu predstavu ne smijem shvatiti olako. Naravno, s vremenom čovjek postaje iskusniji, pa neke kazališne probleme puno brže rješava, što ostavlja više vremena za druge probleme koji se nužno javljaju. Što izdvojiti? Neke predstave božica Thalia dotakne i kazališna im se sreća osmjehne, poslože se sve kockice, pa ona zasjeni prijašnje. Jedna od meni dražih je predstava za djecu Vjetropljus koja je lani osvojila Nagradu za najbolju predstavu u cjelini na bjelovarskom Assiteju. Na tom susretu svoje kazališne uratke pokazuju najbolja kazališta za djecu i njihovi dramski studiji. Slično kao u Čakovcu u kojem svake godine imamo prilike vidjeti profesionalne kazališne produkcije.
Čije tekstove rado oblikujete u predstave?
- Budući da smo svoj naziv preuzeli iz dadaizma, u početku sam inspiraciju tražio upravo u autorima s početka prošlog stoljeća. U toj su grupi Ionesco, Majakovski, P. Éluard, Apollinaire, Artaud, a ponajviše od svih Daniil Ivanovič Hrams. Danas uzimam različite autore, pretežno novije drame u kojima se može pronaći ta pomaknutost specifična za spomenute autore.
Imate li autore predstava u svojim redovima?
- Da. Za nekoliko predstava sami smo napisali tekstove. Možemo reći da je Dada autorski vrlo plodna. (osmijeh)
S glumcima radite i u radionicama.
- Radionički način rada dosad smo prakticirali tako što smo pozivali profesionalne glumce, redatelje i dramske pedagoge koji su određenu tehniku našim glumcima prenijeli putem radionice. Također, naše smo glumce slali na neke kazališne radionice na različite festivale ili u kazališne kampove.
Aleksandra Ličanin

Ovo nije priprema za studij
Jesu li iz vaših redova izašli glumci koji su upisali neku od dramskih akademija?
- Nemam pojma. Ne znam ni jesu li pokušavali. To je osobna stvar svakoga od njih i u to se ne petljam. Dramski studiji i dramska pedagogija ne bi se trebali baviti odgajanjem budućih glumaca. Mislim da je puno bitnije odgojiti ljude koji će kazalište, umjetnost i život općenito, znati gledati, promišljati i kritizirati. U radu s mladima upravo mi je to najvažnije. Što će tko poslije raditi, tj., studirati njegova je ili njezina odluka. (al)