SUSRETI: Jelica Hranilović

Do prije nekoliko godina brala je jabuke u voćnjaku kako bi poboljšala svoj kućni budžet, penje se po kruški, obrađuje vrt, okopava ruže, kuha pekmeze i zimnicu, peče kolače, veze, hekla i štrika... Riječju - puna je energije i životne radosti, kao da ima 30 godina. No, Jelica Hranilović iz Čakovca, ili svima dobro poznata baka Jelica, u ovom mjesecu ulazi u 85. godinu života. Gledajući je i razgovarajući s njom, čovjek ne može vjerovati koliko još životne energije ima u toj ženi, s koliko volje i snage priča o svom svakodnevnom životu koji joj je ispunjen od jutra do mraka.
- A što ću raditi po cijele dane? Gledati televiziju i čamiti na kauču? Čovjek mora nešto raditi, baviti se nečim, kako bi osjetio da je još uvijek živ. Stalnom aktivnošću ujedno održavam i svoju vitalnost. Ne bih htjela biti nikome na teret, priča nam vesela i energična sugovornica.
Rodom iz Žumberka, život ju je doveo do Međimurja u kojem je osnovala obitelj, rodila sina i kćer, a u nekadašnjoj čakovečkoj prodavaonici Izvor zaradila mirovinu u kojoj danas uživa.
- Uvijek imam nešto raditi. Unucima koji su već veliki dečki i rade volim peći kolače, naročito od voća iz mog malog vrta i voćnjaka. Ništa mi nije teško, pa čak ni okopavati ruže na koje sam posebno ponosna, pohvalila se baka Jelica.
Ususret baki Jelici krenuli smo ponukani njenim prekrasnim ručnim radovima koje vrlo rado izlaže kao članica čakovečke udruge Zlatne ruke u kojoj, kao najstarija žena, uživa poseban status.
- Sastajemo se svakog četvrtka i ta dva sata naprosto mi prolete. Nema tu ni politike, ni pričanja o krizi i malim mirovinama. Čvrsto smo odlučile to vrijeme ispuniti isključivo druženjem u veselju, izmjeni iskustava oko ručnih radova. Bude tu i pjesme, domaćih kolača, čaja.
Ručnim radom bavi se oduvijek. Sve je krenulo prvim štrikanim čarapama poslije Drugog svjetskog rata, i to od neobrađenih i neizbijeljenih, oštrih niti lana. Stekla je vještinu štrikanja koju je poslije nadograđivala pletući odjevne predmete za svoju djecu i unuke.
- Unatoč poslu, brizi o kući i djeci, uvijek sam rado nešto motala po rukama, plela, pa parala, vezla goblene, stolnjake i nadstolnjake. Moja djeca uvijek su imala nešto pleteno na sebi - kapu, vestu, hlače, šal ili rukavice. Mnogo toga sam poklonila, a dio i prodala. Nešto intenzivnije ručnim radom počela sam se baviti po odlasku u mirovinu, 1985. godine, odnosno nakon smrti supruga. Tada su zapravo nastala i prava djela, rađena sitnim koncem, za koja danas više nemam strpljenja, kaže Jelica Hranilović, pokazajući nam svoje radove.
MAŠTA NIJE
CRVENA!
Motiv veza isključivo je cvijeće pastelnih boja. Čvrsto je odlučila izbjegavati crvenu boju. Nekad vođena muštrom, nekad viđenim, a ponajviše maštom, njene još uvijek čvrste i sigurne ruke isprepliću konac ili vunu u prelijepe kompozicije. Djela su još ljepša i skladnija doda li tome i platno lana izvučeno iz dubokih kutova njenih ormara u kojima čuva uspomene iz svog rodnog Žumberka.
Kamo god se pogleda po njenom malom stanu, za oko zapne neki rad. Gobleni na zidu, tabletić na svakom komadu namještaja, no, najljepši prizor predstavlja ona sama, sjedeći u svojoj omiljenoj fotelji, s iglama u ruci i novim komadom odjeće koji izrađuje.
Vlasta Vugrinec