Josip Siladi: Naš je davni predak bio u službi Vlada III. Tepeša, poznatijeg kao grof Drakula

Vjerojatno najpoznatije, a i jedno od najčešćih prezimena u Kotoribi je – Siladi. Ono potječe iz Mađarske, odnosno Transilvanije u današnjoj Rumunjskoj. Prema povijesnim izvorima, prvi Siladi ili kako se tada, u dalekom 15. stoljeću pisalo – Szilagyi, bio je grof Mihael Szilagyi, a on je uz ostalo bio u službi mnogo poznatijeg Vlada III. Tepeša (Nabadača) – okrutnog vlaškog kneza po kojem je nastao fiktivni lik grofa Drakule irskog književnika Brama Stokera. Za jedne od najezda Turaka, Mihael je pohitao Vladu Tepešu u pomoć, no presreli su ga neprijatelji te je zarobljen, mučen i na kraju raskomadan...

Privatni poduzetnik, Kotoripčanin Josip Siladi i njegova kći Martina, učiteljica u Osnovnoj školi Jože Horvata u Kotoribi već nekoliko godina istražuje povijest svoje obitelji i prezimena te (zasad) stigavši do desetog koljena otkrio niz doista intrigantnih podataka koje po prvi puta, za naš tjednik, dijeli sa širom javnosti. - Već dugo kopam po različitim arhivima, od Mađarske do Zagreba, pričao sam s brojnim starijim sumještanima i ono što je neupitno da su Siladijevi u Kotoribu došli iz mađarskog sela Rigyac u današnjoj županiji Zala na čijem sam groblju i naišao na stare nadgrobne spomenike s prezimenom Szilagyi, a tako se inače zove i jedna od mađarskih pokrajina. Kralj Ferdinand II. 1633. godine prethodno je Johannu Szilagyiu te njegovom ocu i braći uručio obiteljski grb i tada zapravo počinje obiteljsko stablo.

KAKO SU OSTALI BEZ DVORCA?

Prvi spomen prezimena u Kotoribi potječe iz 1740. godine kada se u crkvenim knjigama rođenih spominje Štefan Szilladi, ispričao nam je Josip Siladi, te nastavio sa zanimljivostima kojih ima napretek. 

Primjerice, u 18. stoljeću u Kotoribu je došao jedan mađarski odvjetnik tražeći njegovog prapradjeda Đuru Siladija. Kod kuće je međutim bila samo njegova supruga Roza. Ne zna se gdje je u tim trenucima bio Đura. Fiškal ju je obavijestio da su nasljednici jednog mađarskog dvorca i velikog blaga nakon što je umro grof. Roza se tek trebala potpisati na dokument o nasljedstvu, a nakon što je odvjetniku rekla da je nepismena, ponudio joj je da samo dene križeca. Međutim, susjede koje su u međuvremenu došle u kuću odvratile su je od toga, uvjerivši je da će ako potpiše – dušu vragu prodati. Odvjetnik je otišao neobavljena posla, a Siladijevi su ostali bez pozamašne herbije. 

UBOJSTVA, UTAPLJANJE, NESTANCI, BOLESTI

To bi se međutim moglo nazvati tek sitnicom prema nedaćama, odnosno tragedijama koje su obilježile (dosad istraženu) povijest obitelji. Uz još dvoje Kotoripčana, Filipa Siladija 1862. godine ubili su mađarski lopovi prezimena Petko ili Pataki kako su ih zvali. Dolazili su preko Mure te povremeno pljačkali po Kotoribi.

Filipa Siladija, Martina Matoteka i Petera Snopeka ustrijelili su podno zvonika kotoripske crkve – na blagdan Svih Svetih. Antal Siladi umro je na ruskome frontu tijekom 1. svjetskog rata, ne u borbi, već od tifusa. Vjerojatno osjetivši da se nikad neće vratiti kući prethodno je obitelji u Kotoribu poslao dirljivo oproštajno pismo. Ivan Siladi nestao je šezdesetih godina prošlog stoljeća. Posljednji je put viđen na granici Mađarske i Jugoslavije i otada mu se izgubio svaki trag. Ljudevit Siladi, također nakon 2. svjetskog rata utopio se u rijeci Dravi. U arhivima je Josip Siladi pronašao i niz dokumenata u kojima je uz imena brojnih članova obitelji Siladi pisalo – slabouman ili gluhonijem, a kasnije se utvrdilo da su neki zapravo bili epileptičari. 

U obiteljskoj povjesnici crnim će slovima ostati zapisan i  6. svibanj. Na taj datum 1990. godine umro je Josipov otac Stjepan, a na isti datum 2006. godine i njegov brat, također imena Stjepan. Umrli su i u isti sat, skoro i u minutu, svjedoči Josip.

ZBUNJENJA UDBA

A kad je riječ o imenu našeg sugovornika, izdvaja i zanimljivu poslijeratnu anegdotu. Pripadnici zloglasne tajne službe UDBA došli su tražiti Josipa Siladija (ne našeg sugovornika). Tada je međutim u Kotoribi živjelo čak 11 Josipa Siladija. Ne mogavši otkriti kojeg točno trebaju, napustili su selo neobavljena posla. Jedan Josip Siladi, suvremenik ovih netom spomenutih bio je ipak u boljim odnosima s tadašnjim vlastima pa je neko vrijeme obavljao i dužnost zamjenika ministra za gospodarstvo u jugoslavenskoj Vladi. Već spomenuti Antal ili Tonči Siladi koji je život skončao u Rusiji bio je poznat kao vrsni cimerman te je napravio prvi drveni bicikl u Kotoribi. Istraživanje obiteljskog stabla Josip i njegova kćer Martina Siladi nastavljaju, a da bi se o njima praktički mogla napisati i knjiga govori i podatak da su dosad, istraživši 10 koljena došli do brojke da je uz Siladije bilo po muškoj ili ženskoj strani vezano čak 134 obitelji, odnosno 411 osoba. Sam Josip Siladi deseto je od dvanaestero djece. Šest ih živi u Međimurju, a isto toliko u dalekoj Australiji. Unatoč brojnosti zanimljivo je da su njihova djeca redom ženskog spola, a jedini muški nasljednik nosi ime Karlo Siladi – i iz  čakovečkog je ogranka obitelji. Priča o Siladijevima se nastavlja teče dalje...

Pipačovi, Cemeštrovi, Jeličevi, Ferencovi

Kako u Kotoribi ima mnogo Siladijevih, za lakše razlikovanje, kao uostalom i kod drugih obitelji u pojedinim međimurskim selima, ogranci obitelji dobili su nadimke poput – Tancarovi, Čerijevi, Lovrekovi, Rodijevi, Ferencovi, Jeličevi, Cemeštrovi. Užu obitelj Josipa Siladija nazivali  su Pipačovi, jer mu je otac pušio pipu (lulu).