Duplo razočaranje čakovečkog Željezničara

I posljednji međimurski klub minulog je vikenda okončao natjecateljsku sezonu. Čakovečki Željezničar nije uspio iskoračiti do potencijalno najvećeg klupskog uspjeha i plasmana na završnicu četiri najbolje momčadi u državnom Kupu. Priliku za odlazak na „Final 4“ oduzeo im je osječki imenjak koji ih je na svojoj kuglani „HŽ“ porazio s 5-3 uz 69 čunjeva razlike (3475-3406). Susret je u pravcu slavonskog kluba usmjeren već na samom startu. Čakovečki trener u startnom bloku pravi dvije greške – prvo uvrštavanjem Stjepana Jagića u početnu postavu, a zatim i postavljanjem Ninoslava Mikaca na ponajboljeg osječkog kuglača. Jagića nažalost zub vremena ne mazi, a uz ozljedu noge koju vuče već mjesecima, njegovo forsiranje nema smisla.

Tako je ovom prigodom zamjena, Franjo Gosarić, trebao uskočiti već nakon 30 kugli. A u tom jednom setu Jagić je izgubio gotovo 40 čunjeva (161-123) i to manje-više sve čistim promašajima (5) i lošom igrom u čišćenje (26). Izuzev prvog seta po ulasku (141), ni Gosarić nije bio znatno uspješniji (129+128) što je rezultiralo ne samo poenom za Klasana (613) već i ogromnim minusom od 92 čunja. Ninoslav Mikac odigrao je tri jake staze, međutim Šimunović je kroz prve dvije staze svaki put imao mrvicu sportske sreće više te je setove osvajao s po dva čunja razlike i to kod omjera 160-158 te 157-155, da bi poen osigurao iskoristivši lošu serijuMikaca u trećoj dionici sa 162-129.

Do kraja nastupa Mikac (594) je uspio smanjiti zaostatak u čunjevima, ali ne i posve se približiti Šimunoviću (617). Predrag Turk i Tomislav Tvarog ušli su tako u drugom bloku pri velikom minusu od 2-0 u poenima i 115 drva manjka. Obojica su imali po tri dobra seta uz jednu slabiju stazu. Turk je s 577 uzeo poen Pavloviću (555), dok je Tvarog (573) nadoknadio minus u odnosu na Ivančića (534) te na kraju čak donio i solidnu razliku u samoj završnici (162-118). Time su rezultat poravnali na 2-2, čunjeve smanjili na 54, a jednako tako bitno i omjer setova doveli do 7-9 čime su čakovečki Željo držali u ravnopravnoj borbi za prolazak bilo pobjedom ili kroz remis više osvojenih setova. Kada su u nastavku uvodne staze osvojili Zoran Jagić te Bojan Košak, činilo se da će međimurski klub u potpunosti okrenuti utakmicu. Međutim već u sljedećoj izmjeni osječki veterani čine veliki korak prema „Final 4“ Kupa.

Ključne su bile četiri devetke u nizu tijekom čišćenja kojima je Mutnjaković uništio Košaka (166-126), a istovremeno je i Hazenauer pritisnuo Jagića (156-148) te se ekipna razlika vratila na praktično nedostižnih 93 drva. To je značilo da do kraja susreta od preostala četiri seta čakovečki kuglači moraju uzeti 3.5 pa da se nekako prošvercaju dalje. I nije puno nedostajalo da se to zaista i ostvari – iako su u konačnici izgubili sa solidnim zaostatkom od 69 čunjeva, Željo je na kraju ispao zapravo samo za jedan čunj kojeg je Mutnjaković uzeo Košaku u trećem setu sa 138-137 i to tako da je istome u posljednjoj kugli pala osmica, dok je Košak srušio sedam. Prema onome kako se utakmica razvila do kraja, da je Košak ovdje ušićario pola seta, na završnom računu imao bi i poen na setove (2,5-1,5) unatoč manjku drva (579-555). A poen ne samo u teoriji već i u praksi donio je Zoran Jagić (586) s četiri vrlo ujednačena seta (147-148-144-147) protiv Hazenauera (577).

No, sve to bilo je nedovoljno te je Željezničar Osijek posve zasluženo, vodstvom od prve do posljednje kugle, izborio pobjedu i plasman na završni turnir. Čakovečki pa Željo tako je propustio veliku šansu da začini sezonu jednim velikim uspjehom, posebice što je u natjecanju Kupa imao i kuglice na svojoj strani jer je sve eliminacijske utakmice igrao protiv niželigaša (Zanatlija Kutina, Cesta Varaždin, Karlobag i na kraju Željezničar Osijek), doduše samim time prema specifičnim pravilima uvijek je bio na gostujućem terenu. Bode u oko i činjenica slaganja momčadi po nekom načelu senioriteta (Jagić, Gosarić), dok istovremeno u kadru postoje kuglači koji su u danom trenutku spremniji te u boljem ritmu igre (Štrukelj, Kolarić, Vrček…). Al to je već nešto čime se treba pozabaviti struka i uprava pred kojima predstoji period prelaznog roka u kojem će trebati pokušati pridobiti barem ponekog igrača, ali koji će zaista biti pojačanje u rezultatskom pogledu, a ne samo „pojačavanje konkurencije“ i zauzimanje pozicije u momčadi automatizmom kao novopridošli igrač.

• Prvotno razočaranje za Željezničare desilo se par dana prije utakmice Kupa. U finalu Proljetne lige u organizaciji Varaždinskog kuglačkog saveza, sastav „Trdi Laminat“, a koji je u cijelosti ekipiran od prvotimaca Željezničara (Košak, Tvarog, Predrag Turk, Gosarić, Stjepan Jagić), izgubio je od momčadi „Cesta - Uličari“ koju čine Stjepan Vrček, Samir Borčak, Ljubomir Pintarić i Josip Balažinec. „Laminatima“ je to bio jedini poraz u mjesec i pol natjecanja i stigao je baš u finalu i to s 5-4 preko „pripetavanja“ kroz dodatne tri kugle. Treće mjesto uzeli su „Grobari“ (igrači Lepoglave –Huten, Barač, Posavec) pobijedivši na potpuno identičan način šaroliku ekipu Six-Packa (Maček, Štrukelj, Nikola Turk, Bojan Plevnjak, Goran Vrček, Crnčec) koja je dobro prolazila kroz ligu sve do debakla u polufinalu (0-9, od čega 5 duela izgubili u „tie-breaku“) kontra kasnijih pobjednika.