Marijan Vugrinčić, sportski djelatnik iz Čakovca, dobitnik Nagrade Zrinski Međimurske županije

Jedan od dobitnika Nagrade Zrinski Međimurske županije je Marijan Vugrinčić, istaknuti sportski djelatnik iz Čakovca. Strukom pravnik kriminalist, radio je isprva na policijskim poslovima, a onda u vojnom odsjeku, na njegovom ga čelu zatekao i Domovinski rat, tu je bio angažiran u popuni međimurskih postrojbi za ratišta, a neke je i formirao. Uz redovni ima i braniteljski staž pa je sad već deset godina u mirovini. Ali mirovina u njegovom slučaju nipošto ne znači mirovanje – još je itekako aktivan kao sportski animator i to je jedan razloga zašto ga Međimurski savez sportske rereacije “Sport za sve” predložio za nagradu, a županijska skupština prijedlog usvojila.

U razgovoru nam je iznio kako sam vidi svoju djelatnost i razloge za priznanje. 

• Ovu ste nagradu dobili kao dugogodišnji promotor sportske rekreacije, ne samo u Međimurju nego i u Hrvatskoj, ali je vaša sportska djelatnost bogatija. Otkada ona seže i u čemu ste se sve okušali?

- Sportom se bavim od dječačkih dana, prve medalje sam već tada osvajao na tzv. partizanskim višebojima, a u školi se zagrijao i za gimnastiku i ušao u tadašnje Društvo za tjelesni odgoj Partizan, pozvao me Marijan Zadravec Macan, po kojem sada naš sportski dom i gimnastički klub nose ime. Tada sam se zainteresirao i za judo, prve zahvate naučio kao samouk, a onda u Partizanu osnovao judo sekciju. Trener juda sam bio i kad sam išao u Višu školu za unutarnje poslove, ali trenersku aktivnost prekinuo kad sam počeo raditi.

Bio sam i plivač i na klupskim natjecanjima ovdje u Čakovcu osvajao i medalje, zatim voditelj prvog tečaja za spasioce, a dok sam radio u Varaždinu osnovao sam Ronilački klub “Drava”. Dok sam bio trener juda kod mene su na vježbe dolazili studenti Fakulteta za fizičku kulturu i u kontaktu s njima dobio sam prva saznanja o značaju i vrijednosti sportske rekreacije. Odluka da se njoj i posvetim je sazrijevala nekoliko godina, na okupljanje tada malobrojnih rekreativaca u posebnu organizaciju odlučio sam se kad sam se vratio iz Varaždina, gdje sam radio, u Čakovec.

• Za ono što ste odonda uradili već ste dobili niz priznanja za zasluge u oblasti sporta i rekreacije, od tadašnjeg Ministarstva prosvjete i sporta nagradu "Franjo Bučar", odlikovanje Danice hrvatske s likom Franje Bučara, koje dodjeljuje predsjednik Republike, a i nagrade za životno djelo Hrvatskog saveza za sportsku rekreaciju. Kako gledate na ovo posljednje, najveće domaće međimursko?

- Vidim ga kao konačno javno, službeno priznanje važnosti sportske rekreacije i vrijednosti u njen razvoj uloženog truda, ne samo mojeg. Dobio sam našu sportsku nagradu “Franju Punčec”, ali moram priznati da mi je ova nedostajala. Početkom devedesetih nas je bilo nekoliko, dok je sada u Međimurskom savezu sportske rekreacije “Sport za sve” okupljeno tridesetak udruga, bilo ih je još desetak više, ali ih je ugasila restriktivnost Zakona o sportu. Sportska rekreacija je sada ne samo pokret, već postaje i način života, to se vidi na ulici, mnogi rekreativno šetaju, trče ili bicikliraju. I mi smo tome kao organizacija doprinijeli. Ovo i nije samo priznanje meni, već svim aktivistima, koji beziznimno rade volonterski, to želim  naglasiti. No ja imam tu organizatorsku crtu, sposobnost da osjećaj da bi nešto trebalo učiniti pretočim u konkretni program, zato sam imao inicijativu. Važnost sam pri tom pridavao posebnim skupinama, priredio programe za žene, za Rome, za osobe starije dobi i osobe s invaliditetom. Po tome smo bili prvi u Hrvatskoj, drugi si nas slijedili. Ova nagrada je i priznanje za to.

• Kako ćete još dugo ustrajati u aktivnosti? Nagrade ponekad budu shvaćene kao znak za kraj puta?

- Još imam zamisli toliko da se i ne usudim sve staviti na stol jer ne bih imao vremena svime se baviti. Eto upravo je održan prvi međimurski festival sportske rekreacije osoba starije životne dobi smještenih u domove, to je još jedan novi program. Još sam tajnik MSSR-a, dvadesetak godina sam član Upravnog odbora HSSR-a i predsjednik niza njegovih radnih tijela, a i tajnik Gimnastičkog kluba “Marijan Zadravec Macan” te član Upravnog odbora Hrvatskog gimnastičkog saveza u drugom mandatu i predsjednik njegove skupštine. Trudio sam se da osposobim one koji će me zamijeniti, a i uspio, niz je onih koji mogu obavljati moje sadašnje dužnosti. Ali ljudi još uvijek kažu “daj ostani još jedan mandat”, pa dok se vjeruje da je za dosezanje zadatih ciljeva najbolje da se ja angažiram u organizatorsko-menadžerskoj ulozi ja ću to i činiti.