Đuro Pleša: Nekad nismo mogli udovoljiti svima koji su željeli našu svirku

Ljubavi i prijateljstva koja traju više desetljeća doista se smiju smatrati vjernošću, a Đuro Pleša iz Strahoninca desetljećima je vjeran harmonici. Glazba mu nije bila profesija, ali nije svirao ni samo za “svoju dušu”. Kao glazbenika ga znaju mnogi koji su u lokalima potražili opuštanje uz ples i glazbu

- Svirao sam s raznim sastavima, na kraju kod Carovića u Totovcu osamdesetih godina, s Lengerima iz Kuršanca, a onda i kod Beške - prisjeća se Đuro najvažnijih od svojih stalnih “gaža”.

Nastupao je amaterski, radio je u nekadašnjem Građevnom kombinatu, od 1964. godine. Svirka mu je, osim zadovoljstva, donijela i dobrodošlu dodatnu zaradu.
- Svake se nedjelje sviralo, nije se ni stiglo odgovoriti svm narudžbama.
Đuro je rodom Slavonac, iz okolice Slavonske Orahovice, zemljak je (uskoro bivšeg) predsjednika Republike Stipe Mesića, kako kaže. U Međimurje ga je dovela ljubav – supruga Cecilija, rođena Vrtarić, iz rodnog je Podturna 1957. godine išla u Orahovicu, na kampanju šećerne repe. Posao je bio težak i iscrpljujuć, ali je tu upoznala Đuru i uskoro su se vjenčali. Neko vrijeme proveo je u Austriji i Njemačkoj kao gastarbajter, a onda se 1964. godine zaposlio kao skladištar u GK-u. Tako se ustalio u Međimurju da je uz posao mogao značajan dio vremena posvetiti i drugoj ljubavi, glazbi.

- Bila su ono bolja vremena. Kombinat je onda dobro stajao, a svirkom se moglo i dobro dodatno zaraditi. To mi je omogućilo i da se opremim, i sad imam eurobox na kojem sam svirao. To je harmonika s pojačalom. Ne svira se rastezanjem mijeha, po svom je zvuku prethodnik sintesajzera koji su došli kasnije.

Sada je vrijeme velikih angažmana stvar sjećanja. Ni zdravlje više nije besprijekorno. Ali bez harmonike ne ide.- Aktivan sam u Udruzi invalida rada Međimurske županije, zasviram na njenim okupljanjima, a i za neke druge udruge ako pozovu. Sviram i po rođendanima, kad pozovu prijatelji i znanci.

Vjernost nije vjernost ako se od nje odustane.