Lidija Matulin: Na Akademiji su mi iz glave izbili dizajn i počela sam se baviti umjetnošću

Lidija Matulin iz Svete Marije po završetku srednjoškolskog obrazovanja u čakovečkoj Graditeljskoj školi na smjeru dizajna unutrašnje arhitekture upisuje Akademiju primjenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci na čijoj je katedri slikarstva i diplomirala. Jedna je od triju umjetnika koji su svoje radove izložili u sklopu izložbe Preobrazba povijesnog u spomen na obitelj Zrinski. Autorica zaljubljena u velike formate, ovaj je put pred sebe stavila dosad najveći izazov. Slika je nastala na platnu potpuno istih dimenzija kao Guernica Pabla Picassa.

Kako ste od dizajnerice interijera postali slikarica?

- Srednja škola mi je dala odličnu podlogu za nastavak obrazovanja, no, na Akademiji su mi iz glave izbili dizajn i počela sam se baviti umjetnošću, zasad. Sama sebi sam zadala zadatak da odradim još jedan slikarski projekt, a onda ćemo vidjeti. Razmišljam o doktoratu iz kiparstva ili o nečem potpuno drugačijem.

O kakvom je projektu riječ?

- Na svojoj posljednjoj izložbi koristila sam nove medije. Prijatelj Petar Palašek napravio je program koji "čita" sjenu i svijetlo na slici, intenzitet i čistoću boje. U projektu koji planiram ponovo se vraćam tom programu kako bih ga bolje iskoristila jer smatram da nisam iskoristila njegov maksimum. Predugo smo radili na programu da ga ne bih u potpunosti iskoristila.

Već ste diplomskim radom otkrili da ćete se Vaš pristup slikarstvu biti drugačiji.

- Moje slikarstvo je započelo izradom diplomskog rada 2011. godine. Rad se zvao Bez figuracije, bez predmeta. Crnu i bijelu sam željela predstaviti kao ravnopravne kolorističkim bojama. Slikala sam bez prestanka, 8 i pol sati, s time da sam pritom i sebe fotografirala kako bih zabilježila svoje emocije. Treći segment je bio video kojim je zabilježen cijeli proces nastanka slike. Često mi se sugeriralo čega da se držim, što je dobro, odnosno, što se dobro prodaje. Međutim, ako meni to ne predstavlja izazov i ne uživam u tome, to će se na slici i osjetiti. Mene pokreće eksperimentiranje, nove stvari u kojima u potpunosti uživam.

Kako je došlo do zajedničke izložbe s tematikom Zrinskih?

- Mene je, nakon što je vidio prostor, zvao moj bivši profesor Krešimir Hlebec. Najprije sam odbila, a onda sam se predomislila. Nisam željela raditi figurativno, a i tema Zrinskih mi je bila daleka. No, valjda sam sama sebi željela nešto dokazati jer je svaki projekt za mene nešto novo. Svaki puta sama sebi zakompliciram rad na slici jer mi klasične stvari brzo dosade pa ispitujem svoje granice. Ovo je, sa sigurnošću mogu reći, dosad najzahtjevniji rad.

Koliko ste njime zadovoljni?

- Budući da slika još nije završena, nemam emociju prema radu koji nije gotov. Riječ je o akrilu na platnu velikom 3,5 metara sa 7,8 metara. I inače radim s akrilnom bojom jer se brže suši i lakše je biti ekspresivan, no, ovo je bio poseban izazov zbog samih dimenzija planta. Često strahujem da neće dobro ispasti, no, rezultat je uvijek bolji od očekivanog, pa je tako i sa slikom Pad Zrinskih.

Što ste kod promatrača htjeli izazvati?

- Zapravo ne vjerujem u sve priče o Zrinskima. Teško je razlučiti što su povijesne činjenice, a što legende i mitovi. Zato je cijeli rad ispod katruže- ispod ruže je tajna. U centru kompozicije je Nikola VII, ispod njega je vepar. Na slici se sijeku različita razdoblja, a osim Međimurja prikazane su i Austrija i Mađarska. U sredini je i Katarina koja mi se osobno najviše sviđa. Mnogo je motiva povezano u jedno kompoziciju, a svatko će je drugačije doživjeti.

Kako uopće izgleda rad na tako velikom platnu i gdje ste pronašli dovoljno velik prostor?

- Skela je gotovo svakodnevno bila u upotrebi pa sam pobijedila i strah od visine. Radila sam u škednju koji smo dečko i ja probali izolirati i grijati koliko je to bilo moguće. Međutim, zbog hladnoće je boja pucala i sporije se sušila. Tehnička strana je bila najveći problem u realizaciji.

Apstraktno slikarstvo i kolorit Vaš su autorski potpis.

- Na slici Pad Zrinskih ima i figuracije, ali da, stvarala sam apstraktna djela jer je došlo do zasićenja figurativnim izrazom. Na Akademiji smo radili sve na temelju promatranja, aktove i portrete s naglaskom na realističan prikaz pa sam se toga zasitila. Na završnim godinama studija počela sam tražiti sebe jer mi se nije sviđalo što drugi rade s figurativnim. Ta je u mjetnost bila angažirana, ali za mene nedovoljno duboka. Osobno, nisam znala trebam li se odlučiti za nove medije ili slikarstvo da bih na kraju ostala u slikarstvu i stvorila svoj izričaj.

U čemu uživate kad ne slikate?

- Posljednjih godinu i pol mogu reći da sam isključivo slikala, uz honorarne poslove. Inače u slobodno vrijeme volim otići na izlete i knjiški sam moljac pa mnogo čitam.

Koje ste nove izazove postavili pred sebe?

- Zanimaju me prostor i različiti osjeti. Više mi nije dosta samo vizualni prikaz. Promatraču želim pružiti nešto više, izazvati leptiriće u trbuhu ili neku drugu emociju, barem na sekundu- Želim sugerirati optimizam s bojama. Zato su formati veliki, kad stanete pred sliku teško je zamijetiti okolinu. Još ne znam kako sugerirati točno ono što želim pa sam na razini ispitivanja, ali se jako veselim cijelom tom procesu.