Zlatko Kraljić: Od pera i kista se ne živi, nego se za to živi

Svetomartinčanin rođen 1962. godine, Zlatko Kraljić, koji živi i radi na dvije adrese, u Velenju u Sloveniji i u rodnom Svetom Martinu na Muri, osebujna je duša čije je stvaralaštvo, umjetnički aktivizam i društveni angažman teško opisati u rečenici-dvije. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, autor više zbirki pjesama, uvršten je s poezijom i prozom u zbornike srenjoeuropskog književnog kruga, u antologiju moderne manjinske knjiženosti u Sloveniji, dobitnik je i "Plakete Mihovil Pavlek Miškina" Hrvatskog sabora kulture i brojnih nagrada na festivalima suvremene poezije, posebno onima koji njeguju zavičajni izričaj pjesnika.

Jednom od njih - međunarodnom festivalu suvremene poezije "Murakon" u Svetom Martinu na Muri, u Žabniku gdje stihove pjesnika žuborom oplemenjuje Mura – i sam je utemeljitelj i odgovorni urednik. Trenutno je direktor Zavoda za umjetnost i kulturu "Murakon" u Sloveniji.

Izniman je sugovornik, boemski otvoren, neposredan i duboko svjestan stvarnosti u kojoj se danas živi.

Iz čakovečke gimnazije ranih osamdesetih odlazi na studij u Varaždinu, pa zatim u susjednu Sloveniju, prvo u Maribor, zatim u Velenje gdje je i "bacio sidro", putuje Europom, istražuje, radi sasvim konvencionalne poslove u građevinarstvu, bavi se i restauracijom kipova, sve da bi mogao – stvarati.

● Kakav je taj život na dva kolosijeka, zašto ne samo umjetnost?

- A to je vrlo jednostavno... Od osnovnoškolske dobi pišem, slikam od srednjoškolske dobi, jer su me u likovni svijet povukli iznimni umjetnici i mentori, Priska Kulčar i Slobodan Šimić. Pišem oduvijek, ali nisam objavljivao. Nisam do zrelosti, ljudske, umjetničke... Slikarstvo se pojavilo spontano, prožima se s književnošću, emocije je ponekad bolje izraziti kistom, ponekad perom...

Život na dva kolosijeka se podrazumijeva. Od pisanja pjesmica i slikanja slikica danas živjeti se ne može... Pa se umjetnici snalaze, kao što sam se ja snalazio, zaposlenjem kupuju slobodu da bi mogli – stvarati. Od pera i kista se ne živi, nego se za to živi... A i primjetna je u novije vrijeme, primjerice, hiperprodukcija slikara...

● Utemeljitelj ste festivala "Murakon" u zavičajnom okruženju. Je li to nostalgija?

- Ma ne... Nema u meni nostalgije. Pa ja sam na sat i pol vožnje, imam u Svetom Martinu kuću, ljetne mjesece provodim tu, ja sam doma. I tu i tamo, nostalgiju imaju naši gastarbajteri koji su život potrošili na bauštelama da bi doma napravili kuće i nikad se u njih nisu vratili... A festival kraj Mure je unutarnji poriv, potreba... Ove godine tu se našlo četrdesetak poeta iz Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Makedonije i Italije... I sam sudjelujem na sličnim festivalima po Hrvatskoj, u Vojvodini, Sloveniji, Mađarskoj... Naša Božica Jelušić rekla je da je "Murakon" jedan od najljepših festivala u ovom dijelu Europe, kraj je prelijep, u Žabniku je uvijek posebna atmosfera, nakon četiri godine održavanja svorila se navika dolaska, a s druge strane... Ma gdje se to inače na večeri poezije okupi po 150 ljudi u auditoriju?

● Nema književne publike, ili nema prilika, večeri poezije, domjenaka, da bi se ta publika okupila?

- Vidite: danas poeziju prati ili se njome bavi uski krug ljudi, čak je moguće predvidjeti tko će biti u publici prema tome o kakvoj je poeziji riječ... Za vrijeme bivše države pjesnici su organizirano dovođeni u škole, više je poezije bilo u narodu, danas niti toga ima, niti se nastupi i književne večeri honoriraju... Od poezije nešto zarade samo oni čije se pjesme uglazbljuju, pa nešto kapne od tantijema. A moj život je književnost i slike, sve drugo što sam radio, od građevinarstva, restauratorstva do uređivanja ili ilustriranja književnih djela ili zbornika, radio sam da bi se preživjelo, školovalo sinove...

I "Murakona" kraj Mure ne bi bilo da nije velikog razumijevanja i podrške općinske Turističke zajednice, bivšeg općinskog načelnika Franje Makovca i sadašnjeg Dražena Crnčeca.