Dramaturginja KD Pinklec Tanja Novak o novoj predstavi za djecu Puž muž

Nova dječja predstave Kazališne družine Pinklec - Puž muž duhovitim peripetijama protagonista, smijehom i zabavom, donosi poruku da igra donosi radost. U priči o prijateljstvu i različitostima na nedavnoj premijeri u čakovečkom Centru za kulturu uživali su i veliki i mali. Mališane su sa simpatičnim i razigranim likovima upoznali Igor Baksa, Mario Jakšić, Davor Dokleja i Bruno Kontrec.

Svaki treći učenik 7. i 8. razreda dnevno ispred televizora provede više od tri sata, trećina najmanje tri sata za računalom, a za računalom također slobodno vrijeme provodi čak 47 posto srednjoškolaca. Alarmantni su to podaci Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije koji su dramaturginji nove predstave Puž muž Kazališne družine Pinklec Tanji Novak bili dokaz da je predstava, koja najmlađima donosi dašak zaboravljenog vremena, pun pogodak.

Ta djeca ne mogu zamisliti dan bez računala te su jako uznemirena i nervozna kad moraju prekinuti računalne igre. Većina osnovnoškolaca nikada nije ni čula, a kamo li igrala igre poput ledene babe, pjetlića, pikulanja, školice, crne kraljice 1,2,3, ili gumi -gumi, čime je izgubljen velik dio interpersonalne komunikacije koja je izrazito važna za emotivni i psihološki razvoj djece. Kazalište nam je poslužilo kao medij kojim nastojimo skrenuti pažnju da igra može biti mnogo više od gledanja u ekran.

Za magistricu novinarstva i magistru teatrologije, koja trenutno polazi specijalistički poslijediplomski studij iz dramske pedagogije, ljubav prema kazalištu počela je još u djetinjstvu.

Zahvaljujući Kazališnoj družini Pinklec, već kao srednjoškolka intenzivno sam se počela baviti ne samo glumom, već i kreiranjem dječjih predstava i predstava za odrasle, radiodramama i različitim oblicima eksperimentalnog kazališta.

Novinarstvo ili kazalište?

Pisanje mi je oduvijek bilo svojstveno, naprosto se podrazumijevalo, a u međuvremenu sam shvatila da se želim posvetiti kreativnom pisanju. Od početka studija novinarstva radila sam u različitim redakcijama. To mi je olakšalo jasno fokusiranje misli. S vremenom sam strast prema novinarstvu usmjerila na pisanje fikcije. Oduvijek me privlačilo kreativno izražavanje. U kazalištu me, nakon tinejdžerskih dana, prestala zanimati gluma, a zainteresirali su me pozadinski mehanizmi stvaranja predstave.

Što donosi nova predstava KD-a Pinklec?

Riječ je o predstavi koja stavlja naglasak na tri elementa. Prvi je upućivanje na vrijednost neposredne igre, naročito u vrijeme individualnih igara u virtualnom svijetu. Grupna igra je danas jako rijetka. Drugi element su brojalice koje su na tragu izumiranja. Većina djece više ne zna za njih. Brojalice, ali i brzalice, pitalice i zagonetke pomažu u razvitku govora i izražavanja. Igra je najvažnija dječja aktivnost kroz koju se uči, a koja je, nažalost, danas toliko zanemarena.

Tu dolazimo do trećeg elementa - prihvaćanja različitosti. Žapci u igru uvijek prihvate novu životinju, bez obzira na to što je drukčija od njih. U izvedbenom smislu, predstava je dobila puninu zahvaljujući Pinklecima i njihovim duhovitim glumačkim interpretacijama. Riječ je o nekoj vrsti karikaturne glume koja nasmijava i angažira i djecu i odrasle. Nije nam cilj bio educirati i docirati, već zabaviti djecu s prštavom predstavom punom humora koja istovremeno ima i dodanu vrijednost.

Koji je zadatak dramaturga u procesu nastanka predstave?

Kad redatelj uzme tekst, način na koji će ga uprizoriti je pitanje režije. A što točno prenijeti u tom sadržaju, to je pitanje dramaturgije. Ideja za predstavu Puž muž potekla od redatelja Romana Bogdana. Tema i brojalice kao element koji se želi problematizirati, pa i društvo žabaca, bili su njegova vizija. Nakon dužeg razgovora i razmišljanja u kojim sve smjerovima možemo ići, ali i koje nam zamke to donosi, zajednički smo utanačili scenoslijed i dramaturšku liniju.

Dramaturg u sadržaju predstave mora usuglasiti želje i vizije redatelja sa idejama glumaca te s onime što se želi problematizirati predstavom. Dramaturg je taj koji piše na koji način će obuhvatiti sve komponente. Kazalište je specifično jer je živa umjetnost, a zadatak dramaturga je omogućiti da svi sudionici budu zadovoljeni te da dramaturška nit i koncept budu ispoštovani.

MALENI SU ZAHTJEVNA PUBLIKA

Po čemu je rad na predstavi Puž muž drugačija od Vašeg dosadašnjeg rada?

Ovo je specifičan rad za mene jer sam dramski tekst Puž muž pisala u hodu. Dakle, nije se radilo o dovršenom dramskom predlošku koji smo odlučili uprizoriti, već obrnuto.

Morala sam raditi brzo, raspisivati scenu po scenu, koje su se u hodu postavljale, da bismo potom, na licu mjesta, u suradnji s cijelom grupom, vidjeli što funkcionira, a što ne. To je velika privilegija. Na probama sam gledala kako glumcima sjedaju njihovi likovi i kako redatelj, u smislu režijskog pristupa, vidi cijelu situaciju. U ovoj je predstavi bilo posebno važno da glumci imaju veću slobodu i da predstavu nadograđuju svojim idejama. Dramaturg ne smije s tekstom zagušivati stvaralački kreativni glumački proces.

Je li teže raditi za djecu ili za odrasle?

Podjednako. Djeca su vrlo zahtjevna publika. Svatko tko je bio u gledalištu s mnoštvom djece, uočio je da djeca glasno reagiraju kada su oduševljena, ne skrivaju kada im je dosadno i veliki su kritičari. Djecu je lako nasmijati, zato je važno da im se ne podilazi jeftinim forama, već da naglasak bude na kvalitetnom sadržaju i estetici.

Što planirate u budućnosti?

Trenutno dovršavam dramu za odrasle i roman. U bliskoj budućnosti čeka me pisanje znanstvenog rada iz dramske pedagogije. Još je neizvjesno hoću li se baviti isključivo praksom ili i teorijom. Jedno je sigurno - kreativno pisanje je sastavni dio mene, s time nastavljam.