A KOJI TO POLITIČAR NIJE SKLON SAMOPROMOCIJI?!

O tome kako funkcionira hrvatska država, ali i hrvatsko društvo, najzornije pokazuje praksa HEP-a, ali i, naravno, svih drugih javnih, državnih, pa i poduzeća u vlasništvu općina, gradova i županija. Sjećate li se slučaja Buljubašić? Za one zaboravnije i mlađe, tek natuknica-dvije. Radu Buljubašića iz dijaspore je u Hrvatsku pozvao Ivo Sanader i zaposlio ga u HEP-u. Fiktivno. Buljubašić je dolazio na posao u HDZ, a HEP (točnije, vi s prevelikim računima) mu je davao plaću dulje od tri godine. Uz to je po povlaštenoj cijeni otkupio HEP-ov stan. Je li to jedini slučaj fiktivnoga zapošljavanja u državnim poduzećima? Vraga. I SDP-ovci, i HNS-ovci, i IDS-ovci, i HSS-ovci... imaju svoje Buljubašiće, o čemu, uostalom, revni mediji pišu i govore bez zadrške. Ako javnost zna, kako to da ponovo, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus, bira jednu od (trenutno) dvije najveće stranke koje se na vlasti mijenjaju poput klatna?! Ne shvaćam zbog čega društvo tolerira nepotizam, kriminal i pljačku?! Umjesto da one koji su pljačkali ili pljačku omogućili kazne za sva vremena, glasači ih za smrtne grijehe politike nagrađuju. Nigdje kao u Hrvatskoj i nama ne samo zemljopisno bliskoj Italiji. Javna poduzeća već su dva i pol desetljeća bezkartični bankomati stranaka i političkih moćnika.

Kritizirali su ono što sami danas rade

Uz to, tvrtke poput HEP-a, HŽ-a, Hrvatskih cesta ili Hrvatskih šuma služe za zbrinjavanje stranačkih drugova, sinova, kćeri, nećaka, stričeva, teta, zetova, roditelja, ljubavnika i ljubavnica. Moćnici javne tvrtke doživljavaju i kao stranačke ispostave i kao socijalne ustanove u koje će smjestiti nesposobne, lijene i ambiciozne drugove i rođake za ne baš mali novac. Sjećate se da je barba Luka (Bebić) smještao svojtu u HŽ jer moraju i njegovi negdje raditi. Na tu je rak-ranu opozicijski SDP iz dana u dan s pravom rigao vatru. Nakon što su se na samome kraju 2011. ponovo vratili na vlast, SDP-ovci, podbočeni s klijentelističkim HNS-om, IDS-om i HSU-om, otvorili su širom vrata vlastitom nepotizmu mada su osam godina tupili kako će ne samo pošteno vladati, nego će i HDZ-ove grijehe kazniti. SDP-ovci i HNS-ovci više nemaju niti jednog aktivnijeg partijca koji nije zaposlen u nekoj državnoj tvrtki, ministarstvu, komunalnom poduzeću ili u lokalnim poglavarstvima. Stanovita Ljiljana Čule idealan je model ponašanja i djelovanja kukurikavaca koji se i nakon Marine Lovrić Merzel i nakon Saba usude držati moralke. Čule je u vrh HEP-a postavljena 2012. ne zato što je sposobna, nego zato što je članica HNS-a.

Nemeritokratski ključ

Prvo je, sjećate se, Radimir Čačić u HEP postavio svog prijatelja Zlatka Koračevića koji je s (uspješnim) upravljanjem velikih sustava imao veze koliko i moja malenkost s nogometnim majstorijama Lionela Messija. K tome se u osnovnu djelatnost tvrtke na čije je čelo postavljen razumio toliko da su ga tri radnika čuvala kako ga ne bi, slučajno, stresla struja. Koračevićevu nesposobnost nije moglo zabašuriti čak ni moćno Čačićevo zakrilništvo. No, Koračević je po istom nemeritokratskom ključu u HEP, na dobro plaćene pozicije, doveo malu vojsku HNS-ovaca. On je postavio Ljiljanu Čule za šeficu Uprave HEP distribucije. Ona je za direktora Elektroistre postavila osobu s krivotvorenom diplomom. Dovela je Valtera Krizmanića ne zato što je stručnjak, autodidakt ili istrijanski Tesla, već zato što je podoban. Zato što je predano ispunjavala sve stranačke zadatke, Čule je zaključila da za nagradu može zaposliti i nekog svog - sina, snahu, kćer i zeta. Pa moraju djeca negdje raditi! A gdje će ako neće u državnom poduzeću, u hladovini, bez ikakve odgovornosti i sa sigurnom plaćom?! Ljiljanu Čule smijenili su tek kada su mediji razotkrili da je direktor Elektroistre krivotvorio diplomu. Ali ni to nije sve. Krizmanić je prije 19 godina otpušten jer je kao monter krao struju.

Jakovčić se 

kloni poligrafa kao vrag tamjana

Da kleptomansko-krivotvoriteljski nastrojen Krizmanić postane direktor i te kako važnog poduzeća dogovorili su se HNS i IDS čija je siva eminencija Ivan Jakovčić dospio u EU parlament ne zato što IDS može prijeći izborni prag, već zato što je izreketario SDP. Gotovo nikog nije iznenadilo ni to što je Jakovčića austrijski poduzetnik George List optužio za reketarenje pri pokušaju realizacije polo-projekta kod Motovuna. List tvrdi da je Jakovčić tražio 500 tisuća eura kako bi se projekt što prije realizirao. Jakovčić to negira i tuži Lista. Početkom ljeta su i Jakovčić i List javnosti poručili da su spremni istinu dokazati i na detektoru laži. Ono što je obećao, List je i napravio - testirao se na poligrafu. Rezultati su uznemirujući za Jakovčića; Listu na poligrafu nije utvrđeno da ne govori istinu. Hoće li Jakovčić pristupiti testiranju čiji rezultati na hrvatskim sudovima ne mogu biti isključivi dokaz? Neće. Obećao je Jakovčić da će se nakon što ga je Damir Kajin optužio za konzumaciju droga testirati, ali je transparentno testiranje izbjegao. Sumnja je ostala visjeti u zraku. No, jesu li samo HDZ-ovci i kukurikavci u sumnjivim poslovima? Nisu. Ne znam stranku čijim se šefovima na spomen riječi nepotizam (nepotizam dolazi od riječi nepotis, unuk, nećak, a pojam se počeo koristiti u vrijeme u kojem su pape svojim rođacima davale crkvene i državne službe) ne štuca.

Kriv je donositelj vijesti

Zbog svega ovoga što sam napisao, pa makar je riječ o dokazanim i sankcioniranim slučajevima, mogao bih završiti na sudu. Zato što i onda kada govorite ili pišete istinu i samo istinu, možete biti - i prema zakonima i prema sudskoj praksi - proglašeni krivim za sramoćenje ili klevetu. Kolegica Slavica Lukić nepravomoćno je osuđena zato što je napisala istinu o Medikolu. Prvostupanjska presuda je nakon medijske halabuke poništena, ali S. Lukić prolazi golgotu. Ovih je dana hrvatski sud još grublje, barbarskije nasrnuo na slobodu medija. Presuda sutkinje Vanese Brzić Bahun u korist Milana Bandića, a na štetu RTL Televizije, ući će u anale besramnih presuda. Naime, Milan Bandić tužio je RTL zato što ga je, po njegovu i sutkinjinu mišljenju, u intervjuu oklevetao premijer Zoran Milanović. Kako Milanović kao predsjednik Vlade uživa imunitet, Bandić je tužio donositelja loše vijesti, posrednika između intervjuiranog i javnosti koja ima pravo znati. Koliko je presuda izvan logike i zdrave pameti, ali i sudske prakse u europskim, od Hrvatske nešto demokratskijim zemljama, govore dvije činjenice. Prva - Igor Bobić s Milanovićem je razgovarao uživo. Druga - usprkos tomu što je razgovor emitiran uživo, novinar se od Milanovićevih optužbi na račun Bandića ogradio. Bandić je zbog Milanovićeve izjave da u hrvatskoj metropoli caruje lopovuk tužio i HTV koji je tu izjavu objavio. A što bi mediji trebali - cenzurirati premijera?! Nakana sudaca je jasna - uplašiti novinare, urednike i vlasnike medija te ograničiti slobodu. Neće proći.

P.S. Iako dojučerašnji laburist, o svojoj stranci u pravilu u kolumnama ne pišem. Znam napraviti distancu jer sam profesionalni novinar, s iskustvom stvaranja i najvećih i najutjecajnijih medija, više od tri desetljeća. Vrlo je malo ljudi koji ne znaju da sam zbog - a čega drugog - verbalnog delikta (jer sam govorio istinu, i samo istinu) suspendiran, što, praktično, znači i izbačen iz stranke. O tome su izvijestili gotovo svi mediji. Oni profesionalni objavili su priču pojedinca i stranke, a oni loši, i uglavnom petparački, objavjuju samo stav stranke, odnosno, v.d. potpredsjednice. U (istina, rijetke) petparačke svrstao se i međimurski portal e-mina.hr. Osim što je donio priču samo jedne strane, u nekoliko neprofesionalnih redaka podturio je nekoliko laži. Neznani novinarski junak podmeće da je - pazite na konstrukciju - „Vukšića instalirao bivši predsjednik Laburista Dragutin Lesar“. Laž. Ideja, program i osmišljavanje koncepta stranke je moja, a ne Lesarova. Što je, uostalom, više puta i objavljeno u medijima. Dakle, nije me „instalirao“ Lesar. Kako jedino svemir i glupost nemaju granica, u istom se tekstu konstatira da je ili nije simptomatično (?!) to što je nekadašnji Lesarov kolega u izvršnoj vlasti Međimurske županije bio Marijan Vukšić, „brat spomenutog Branka koji, osim u saboru (da, napisali su Sabor malim slovom, op. B. Vu.), ima mandate (dakle, ovlaštenje dato komu da može zastupati koga, op. B. Vu.) u pojedinim medijima. Zasigurno podeblji (dakle, podeblje ovlaštenje..., op. B. Vu.), možda i prijeporan, u listu Međimurje u kojem kroz svoje kolumne promiče upravo ono o čemu govori Tireli (nestatutarna v.d. potpredsjednica)“. Prvo, o čemu govori v.d.? Da sebi pripisujem zasluge, prozivam i optužujem druge i pokazujem isključivu želju za destrukcijom i samopromocijom bez pokrića, a na štetu stranke i svih njenih članova. S hrpom neargumentiranih gluposti složio se i nepoznati novinarski junak. Je li samoporomocija bez pokrića 1.300 govora u Saboru?! Je li u iti jednom pronađen trun gluposti? Koje to zasluge pripisujem sebi? Što to destruiram? Kako to da nestatutarna v.d. govori u ime svih članova stranke, a mnogi slobodnomisleći članovi zbog njezine i Lesarove politike bježe iz Laburista glavom bez obzira?! Neimenovani novinarski junače, da, pišem za Međimurje već dvadesetak godina i svo je to vrijeme taj tjednik najtiražniji i naširoko najhvaljeniji lokalac. Pišem povremeno i u Večernjaku u kojem sam kao urednik proveo 23 godine i promicao sam to što i danas promičem. Nema zemlje u svijetu u kojoj političari ne pišu za medije. I, na kraju, postoji li itko tko se bavi javnim poslom, a da nije sklon samopromociji?! Neimenovani novinarske junače, ovakvim glupostima ostavljate smradni trag, pa makar i u (ne po opsegu, ne po utjecaju, već po neprofesionalnosti) petparačkom mediju.