„BEZ KRUHA MOŽE, ALI BEZ VODE…?!“

Nedavni, najblaže rečeno, žalosni i neugodni događaji na Dravi i uz nju pokazali su kako voda može biti loš gospodar kad sama „uzme vlast u ruke“ ili kad joj to čovjek dopusti, a u prethodnoj je „Sitnici“ bio spomenut jedan od brojnih primjera kako ta ista voda sa svojom snagom postaje više nego dobar i koristan sluga kad se s njom postupa smišljeno i oprezno. No, priča o vodi ima i treću stranu, onu koju zna svaki čovjek bez obzira na to tko je, što je, kakav je i gdje je. Priča je to koja kaže da čovjek, kao i svako drugo živo biće na Zemlji a valjda i u svemiru, „i bez kruha može, ali bez vode – ne može“! Riječ je o vodi kojoj treba s poštovanjem priznati da je upravo ona pravi izvor i uvjet života, zdravlja, snage – jednom riječju, postanka i opstanka svakog živog organizma, od najsitnije amebe do najvećega, najjačega i najpametnijega čovjeka.
U početku ljudi su, kao i sve životinje, do vode dolazili na njezinim prirodnim nalazištima, prije svega izvorima i tekućicama. S vremenom su naučili takvo nalazište napraviti, iskopati u svojoj blizini, usred naselja pa i u vlastitom dvorištu. Bili su to otvoreni te različito duboki, oblikovni i uređeni zdenci iz kojih se, ovisno o dubini, voda vadila najprije rukom, zatim „s klučom“ (u Međimurju), na kraju i užetom, ponekad i vrlo dugačkim. Velik su napredak u životnom standardu ljudi bile „pumpe“ koje nisu tražile mnogo prostora ni napora – pamtim kuće koje su ih imale i „pod krovom“ – a jamčile su čistoću vode koja je inače uvijek mogla biti upitna.
„Ljudskom srcu uvijek nešto treba“ – s vremenom i to da vodu, koje „troši“ sve više, ne nosi ni daleko ni visoko, npr. na tko-zna-koji kat neke moderne zgrade, pa je izmislio – vodovod. Ne samo za London ili New York, nego i za Čakovec! I tu su prvi vodovodi vodu „vlekli“ svaki iz svoga zdenca u svome dvorištu, ali i tu su ljudi brzo shvatili praktičnost i korisnost ujedinjavanja ne samo bliskih susjeda, nego i čitavoga mjesta, tada već sa službenim statusom grada. Prvi pokušaji u tome smislu bili su poduzeti 1937. godine, no, njihovo ostvarenje i dovršenje zapinjalo je i odgađalo se sve dok ih rat nije potpuno zaustavio. Naime, zbog previše željeza u čakovečkoj vodi – za koje se od davnine znalo, a iz vremena „cukor-fabrike“ u Starome gradu (sredinom XIX. stoljeća) bilo je i znanstveno potvrđeno – stručnjaci su predlagali da zdenac-crpilište za vodovod treba kopati, ne u gradu, nego podaleko izvan njega, ispod „dravske stepenice“, (čak!) kod Šenkovca. A u razmišljanja o tome, među ostalim, moralo je biti uključeno i „kaj bu to koštalo“!
Novi pokušaj zbio se dosta poslije rata, tek 1952./53. godine, kad se grad počeo ozbiljno širiti. I novi idejni projekt predvidio je crpilište vode dva kilometra sjeverno od grada, no, do njegova ostvarenja nije došlo zbog opće ekonomske politike usmjerene prema obnavljanju postojećih te osnivanju i podizanju novih privrednih poduzeća. (Zanimljivo je da su vatrogasci još dugo potom imali „svoje“ zatvorene zdence, iskopane tada na više mjesta u gradu.)
Tek nepuno desetljeće poslije toga gradski je vodovod došao na red da zamijeni dvadeset i osam (!!) kućnih, dobrim dijelom već „otpisanih“ vodovodnih instalacija. Posla se prihvatilo 28. rujna 1961. osnovano gradsko poduzeće „Vodovod“. Već prethodno obavljeni stručno-istražni radovi lako su doveli do „premještanja“ crpilišta sa sjevera na jug grada gdje su kraj Savske Vesi, uz odgovarajući novi zdenac s kapacitetom od sto litara vode u sekundi, bila postavljena četiri hidrofora i od njih prvih sedam kilometara vodovodnih cijevi po Martanama i posebni vod do „Vajde“. Kakvim se tempom radilo, vidi se po tome što je ta prva faza budućega čakovečkoga i međimurskoga vodovoda svečano bila otvorena i puštena u pogon 25. studenoga 1962.
To je bila važna prekretnica u odnosu prema prirodnom blagu zvanom voda i u načinu postupanja s njim. Zbog onoga što je njima postignuto, njihovih jubilarnih pedeset godina zaslužuje samo – čestitke!

S.P. Moram priznati, zavrtjelo mi se u glavi od silnih brojki i brojeva koji su mi bili stavljeni pred oči kad sam se malo raspitao što je za to pola stoljeća postignuto u općoj međimurskoj, odavno ne samo čakovečkoj, „vodoopskrbi i odvodnji otpadnih voda“ – laički pojednostavnjeno: vodovodu i kanalizaciji. Onoga skromnoga crpilišta u Savskoj Vesi odavno već nema i zbog zastarjelosti uređaja (gdje su danas znanost i tehničke mogućnosti prema onima?!) i zbog premaloga kapaciteta (koliki je današnji Čakovec prema ondašnjemu, ne računajući druga mjesta?!) i zbog porasta potrošnje (kamo je otišao životni standard?!). A da se ne izgubimo u mnogim pojedinostima nanizanima po vremenu i prostoru, evo sadašnjega stanja:
Voda se za čitavo Međimurje dobiva iz šest zdenaca crpilišta kod Nedelišča i jednoga kod Preloga, a svaki može dati sto litara vode u sekundi. (!) Voda se bez ikakve obrade, osim preventivnog dezinficiranja, pušta u distribucijsku mrežu dugu oko 1.050 km (tisuću pedeset kilometara, dvadeset i više puta po čitavoj dužini Međimurja!) koja obuhvaća svih 128 naselja u Županiji. Lani je njom korisno proteklo 4,566.203 m³, tj., više od četiri i pol milijuna kubika ili četiri i pol milijarde (broj s deset brojnih mjesta!) litara vode. Osamdeset posto toga otišlo je u osamdeset pet posto svih međimurskih kućanstava – i gotovo sva ostala imaju mogućnost priključka – a samo dvadeset posto u gospodarstvo i ustanove. Prosječna potrošnja vode po međimurskom stanovniku iznosi 94 (devedeset i četiri) litre na dan, za trećinu manja od one u Hrvatskoj(oko 140 l/dan). Zanimljivo je da potrošnja vode od četiri i pol do pet milijuna kubika godišnje već desetljeće i pol ne raste, premda se broj korisnika povećao gotovo za polovicu – dvadeset i četiri na trideset pet i pol tisuća!
Uza sve to vrijedi spomenuti da se prije pola stoljeća kanalizacija, tj., sustav „odvodnje otpadnih voda“, jedva počela spominjati. U Čakovcu i desetak okolnih naselja danas ona funkcionira s pročišćivačem, a u drugih trinaest najvećih mjesta ili je djelomice riješena ili je već pred dovršenjem.