Biskupova briga za jezik i - pjesmu

Gotovo da nema životopisa sedamdeset šestoga, moglo bi se reći i pretposljednjega, osim toga najmlađega (s nepunih 35!) i s najdužim „radnim stažom“ („prepunih“ 40!) a svakako najpoznatijega zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca Rakitovečkoga (1752. - 1827., biskup 1787.) – poslije njegova nasljednika u toj časti i vlasti Aleksandra Alagovića (1760. - 1837., biskup 1829.) sljedeći Juraj Haulik Varaljski(1788. - 1869.) bit će, doduše još biskup (1837.) podložan nadbiskupu u Kaloči, ali će 1853. godine postati i prvim zagrebačkim nadbiskupom i metropolitom, a potom (1856.) i kardinalom! – dakle, malo koji Vrhovčev životopisac propušta spomenuti da je taj velik, čvrst zaslužan Hrvat bio „jakobinac“ i „stupio u slobodne zidare“, što bi bilo nespojivo sa službom katoličkoga dostojanstvenika. No, jednako tako, samo malo koji od njih nastavlja i završava „priču“ time da Vrhovac ipak nije bio „izdajnik domovine, čovjek bez vjere i slobodoumnik“, što mu je i kralj priznao kad ga je svojom odlukom od 26. siječnja 1785. oslobodio od takvih optužbi koje je, na primjer, opat Ignjat Martinović, platio glavom. Štoviše, kralj je tu svoju odluku ponovio i pojačao kad je malo zatim, 21. kolovoza 1787., istoga Vrhovca – razumije se, uz papin pristanak i potvrdu – imenovao zagrebačkim biskupom. Na opću SREĆU, pisanu baš tako – velikim slovima!
Premda je sve to povijesno važno, ovu „sitnicu“ moram, baš moram posvetiti nečemu što – za razliku od gore spomenutoga – nerijetko izmiče zamjetljivosti kad je o tom biskupu riječ. A ne bi smjelo jer, koliko se god iskazivao i dokazivao kao velik inicijator, organizator i – nikako posljednje – mecena na području kulture, u tom je slučaju pokazao još mnogo šire zanimanje nego je, recimo, jedna zgrada bila ona kako god velika i lijepa. Prije dvjesto godina, naime, ili točnije, 26. lipnja 1813. potpisao je i objavio „Poziv na sve duhovne pastire svoje Biskupije“ te odmah, već u prvoj rečenici napisao o čemu se radi (pretpostavljam da čitatelji znaju da pod nazivom „ilirski“ treba razumijevati tadašnji hrvatski i slavonski jezik, odnosno kajkavsko i štokavsko narječje):
„Jezik ilirski – premda se na tolike puke (=narode) rastresen različito izgovara , zato uopće vendar u riječih i izgovorih svoju čistotu i krasotu, a u sličnom imenovanju jedinstvenih stvari krasnom i mnogovrsnom izgovaranju cijelih izrečaja (=rečenica) veliku obilnost i slast ima; ter, ne gledeć na različnost osebnih narječjih i na pomiješanje stranjskih riječi, u njem se veliko bogatstvo čistih riječi nalazi.“
Riječ je dakle o jeziku, a dalje će se vidjeti da „zbirke posebnih riječi horvatskih i slavonskih“ već postoje: to su već tiskani rječnici Jurja Habdelića (1670.), Ivana Bjelostjenca (!) (1740.) i Andrije Jambrošića – danas znamo i za njegova „predradnika“ Franju Sušnika – (1742.), ali i u drugim tada već tiskanim djelima većinom vjerskoga sadržaja. No, to nikako nije sve, piše Vrhovac, „jerbo tak pismeni kak prosti ljudi mnoge dobre i prikladne ilirske reči ili srečnom zgodom iznajdu, ili od drugih iznajdene bolje čuvaju“;zatim „tak pismeni kak prosti ljudi čuvaju mnoga prirječja (fraze, izreke, poslovice) koja su ili iz prikladnih prijera, ili iz prispodoba ispeljana, ili pak iz drugih jezika prevedena“, te napokon „prosti puk je vjeran čuvar mnogih popjevaka koje k izobraženju jezika služe…“, jednom riječi: još ima mnogo jezičnoga blaga koje skupljeno, upoznato, vrednovano i sačuvano.
I zato – poziv, ni manje ni više biskupov poziv svim svećenicima „da (1.) sve prikladne (itd.) riječi skupljate i bilježite, (2) nadalje tak i prirečja i govorenja formule, zatim (3) bez razlike svakojake popijevke horvatske i slavonske polag Vaše prilike skupljate i svaka malo-pomalo meni pošaljete zajedno (4) s napisima starih knjig po vašim knjižnicama.
Jesu li ga i koliko svećenici poslušali, u ovom času nije važno. Ističem samo „sitnicu“ da je Vrhovac prije dvjesto godina započeo ono što je Žganec radio prije sto i što moderni znanstvenici rade danas. Hvala mu i čast!

P.S. Navedena Vrhovčeva nastojanja u podalekoj prošlosti redovito mi padaju na pamet kad na kraju pogrebnih ili komemorativnih svečanosti (sa svećenikom ili bez njega, svejedno) iz neke nevidljive „udaljenosti“ tišinu i ozbiljnost trenutka prekine zvuk trube koji ponekad jest, a ponekad bi samo trebao biti skladba s izvornim naslovom „The Silence“ ili poznatijim talijanskim „Il Silenzio“, a znači „Tišina“. Pretpostavljam da je malo onih koji znaju da je to samo „sitnica“, detalj iz nekad popularnoga filma „Odavde do vječnosti“ – djelo „od A do Ž“ stranih autora. Prizor je to kad mlad vojnik uza znak trube za „povečerje“ (bivši vojnici znaju što je to!) nečujno zamišlja svoju „dragu“ daleko-daleko – od Hawaya do svakoga kopna uistinu je daleko-daleko! – a on sam i pred odlaskom na frontu…
Od same melodije (truba solo!) potom je napravljen šlager s tekstom (u prijevodu: „Laku noć, ljubavi, / laku noć tebi, / tebi koja si daleko! / Vidjet ću te opet u snovima, / laku noć!...“), koji je kod nas propjevala Lola Novaković, a za njom i drugi, očito ne u izvornom „štimungu“. Pa zamišljam kak se to šika jenomu osemdeset- ili devedeset-letnomu japici ili mamici štere pokapaju!!
Ali priznajem – „de gustibus…“ ili ukusi su nam različiti, pa o tome ne treba dalje. No, da naši poginuli branitelji, policajci i slični na službenim komemoracijama, molitvama i drugim takvim zgodama zaslužuju nešto s domaćega repertoara na koji je već odavno mislio i Vrhovac i koji nije ni manji, ni manje vrijedan, ni manje prikladan od bilo kojega stranoga – o tome, čuo sam i od drugih, „est disputandum“, tj., ne bi bilo loše razmisliti, raspraviti i – zaključak provesti!