Čakovečkoj Preparandiji - in memoriam!

Prije ravnih pet desetljeća ili pred pola stoljeća, a u isto vrijeme, poslije osamdeset četiriju (školskih) godina, to jest na početku rujna 1963., kad su se poslije ljetnih „ferija“ zbog početka nove školske godine ponovno otvarala vrata svih školskih ustanova u državi, jedna su školska vrata u Čakovcu ipak ostajala čvrsto zatvorena. Nije ih, naime, imao tko ni iznutra ni izvana otvoriti jer te škole jednostavno više nje ni bilo. Pala je kao žrtva razvitka općeg odgojno- obrazovnog sustava ili, slikovito rečeno, nestala je kao sjeme iz kojega je niknula nova, veća i savršenija biljka. Već se iz naslova ove „Sitnice“ vidi: nestala je Učiteljska škola koja je od 1879. godine bila poseban ponos Čakovca, u vrijeme njezina nastanka još nevelikoga trgovišta – nešto kasnije, 1885., spominje se da „Čakovec broji 3224 duš“ – na krajnjem rubu svake države kojoj je u svojoj povijesti pripadalo.
Sve je počelo vjerojatno i ranijim pripremama i dogovorima, a službeno 1878. godine, kad je Parlamentu u Budimpešti bio upućen prijedlog da se u Čakovcu, tada nazivanom i Csáktornya, osnuje i otvori „A magyar királyi állami tanitóképzöintézet“, to jest „Mađarski kraljevski državni zavod za obrazovanje učitelja“, najslužbenije pak 7. siječnja 1879., kad je u tom tada još nevelikom trgovištu bio potpisan „Ugovor sklopljen između mađarskoga kraljevskoga ministarstva za bogoštovlje i nastavu s jedne i trgovišta Čakovca s druge strane“ o uvjetima i međusobnim obvezama oko osnivanja i otvaranja spomenutoga „zavoda“ – u narodu od samoga početka nazivanoga jednostavno „Preparandija“ – te izgradnje odgovarajućih objekata za tu školu o kakvoj to mjesto dotad nije ni sanjalo. Njena svrha i cilj točno su određeni petom točkom spomenutoga ugovora koja glasi:
„Budući da stanovništvo trgovišta Čakovca govori hrvatskim jezikom, najveću važnost u Međimurju treba polagati na razvitak mađarskoga duha. Stoga je obvezatno da u zgradi učiteljske škole koja će uskoro biti podignuta nastavni jezik bezuvjetno i zauvijek bude mađarski.“
Za prve tri godine, dok Čakovec ne podigne zgradu za „zavod“ kojoj su u ugovoru bile predviđene i najsitnije pojedinosti – od „stana direktora (oko 1100 četvornih stopa)“ do „ograđenoga polja (tri katastarska jutra)“ – Škola je bila smještena i funkcionirala u Starom gradu uz odgovarajuću najamninu grofu Feštetiću. Čini se da je budući grad „zaboravio“ da je takvo stanje privremeno i što mu takva škola znači, jer obećanu zgradu Preparandije nije sagradio ni za šest godina. Tek kad joj je grof bezuvjetno otkazao gostoprimstvo pa je na pomolu bilo njeno premještanje u Prelog – koji je za nju ponudio i više nego se od njega tražilo! – bila je 1887. godine podignuta još uvijek postojeća prednja zgrada Preparandije i to na tako dramatičnu brzinu da je, od istjerivanja škole iz Staroga grada do dopuštenja nadležne vlasti za njeno useljenje u još ne sasvim suhe učionice u novogradnji, nastava bila nekoliko zimskih mjeseci prekinuta. Zbog toga je nad njenim ulaznim vratima urezana godina 1888.!
Od tada je Preparandija kao ustanova za odgoj i obrazovanje učitelja u osnovnim školama djelovala u četirima državama: u Austro-Ugarskoj Monarhiji, u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno Kraljevini Jugoslaviji, u Mađarskom Kraljevstvu pod regentom Miklósom Horthyjem , i napokon u Narodnoj odnosno Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u okviru Titove Jugoslavije i, razumije se, po zakonima svake od njih.
Život je za sve to vrijeme nemilostivo išao naprijed pa pregazio, među ostalim, i nju. Njezin kraj najavio je tadašnji Narodni odbor općine Čakovec 23. 11. 1960. svojom odlukom o osnivanju Pedagoške akademije poslije koje više nije bilo upisivanja u prvi razred Preparandije. Konačno pak ju je „dokrajčio“ isti organ narodne vlasti svojom odlukom 27. lipnja 1961. o njenom prestanku i osnivanju Gimnazije, poslije koje je još dvije godine izdisala i na kraju izdahnula završetkom 1962./63. školske godine. Tu su činjenicu tadašnje lokalne novine kratko zabilježile pod naslovom „Završen rad Učiteljske škole u Čakovcu“:
„Kao što je poznato, ove je godine postojalo još svega jedno odjeljenje bivše Učiteljske škole u Čakovcu. Završetkom njegovog školovanja koje pada u ove dane završen je rad ove značajne prosvjetne ustanove koja je u Međimurju djelovala punih sedamdeset i šest godina [?!] i u tom razdoblju dala našem kraju i zemlji generacije vrijednih učitelja. Da bi se ovaj značajan jubilej što svečanije proslavio, upriličit će se prigodna svečanost kojoj će pored javnih i političkih radnika naše komune i kotara prisustvovati bivši nastavnici i učitelji. Posebno su na tu manifestaciju pozvani svi direktori ove škole iz poslijeratnog razdoblja kojima će se podijeliti prigodne plakete i spomenice.
Prestanak rada ove škole ipak neće za naš grad značiti potpun gubitak, jer se ne radi o jednostavnom i potpunom prestanku, pošto s istim , odnosno sličnim ciljem djeluje na onom terenu i u istoj zgradi već dvije godine Pedagoška akademija. A prerastanje bivše Učiteljske škole u jednu takvu višu školu, koja je ustvari njezin nastavak, znači najbolje priznanje njezinoj dosadašnjoj afirmaciji i tradiciji.“
I točka!

P.S. Post scriptum et post (non) factum.
O konačnom rastanku i oproštaju od čakovečke Preparandije u obliku javno najavljene „prigodne svečanosti“ na koju „posebno su pozvani…“, u tada jedinim međimurskim novinama nisam našao ni slova. Znači li to da te „svečanosti“ nije bilo, ili je bila takva da je novine nisu smatrale spomena vrijednom, ili nešto treće, pitanje je na koje poslije pedeset godina nema smisla tražiti odgovor.