ČESTO ON ZGINE KI ŽIVI POŠTENO

(Ne „P.S.“ nego „A.S.“: Parafraza poznate „Navik on živi …!“)
Ni u doba svoje najveće moći, od XII. do XVII. stoljeća, rod krčkih (s otoka Krka) knezova Frankapana – tako ih naziva i bilježi novija, da se ne kaže upravo današnja hrvatska povijesna književnost, premda su još nedavno bili Frankopani, dok su se sami potpisivali latinski Frangepani i talijanski Frangipani i slično – nisu imali nikakve izravne veze s Međimurjem. Tek izlazak iz svoga roda i udaja za Nikolu Zrinskoga Sigetskoga (1508. – 1566) kojemu će roditi trinaestero djece, učinila je Katarinu (+ 1562.) suvlasnicom i sugospodaricom toga kraja koji je njezin muž dobio na sasvim suprotnoj strani hrvatske joj domovine. Slično će se dogoditi i njezinoj pra-pranećakinji Ani Katarini (1625. – 1673.) koja će s mužem Petrom Zrinskim (1621. – 1671.) poslije nesretne smrti njegova brata Nikole (1620.-1664.) za pet godina boravka u Čakovcu ostaviti neizbrisivo dubok trag u povijesti toga kraja. Međutim, prema pravnim običajima tadašnjega vremena, udajom su obje svjesno napustile svoj rod i zapravo izašle iz njega bez obzira na to kako je bio slavan i moćan, a sve što su potom same činile i što su drugi njima činili – u ovome slučaju posebno u vezi s Međimurjem – bilo je pod imenom roda Zrinskih.
Nešto je drugačije bilo s dosta mlađim bratom spomenute Ane Katarine, bivše Frankapanke. Bio je to Fran Krsto Frankapan ili, kako se sam hrvatski potpis(iv)ao M[arkiz] Ferenaz Frangopan Groff Tersazki, sin Vuka II. Krste i, možda, njegove treće žene Doroteje udovice Paradeiser, premda neki spominju Vukovu drugu ženu Uršulu rođ. Inhofer kao Franovu majku. U svakome slučaju Fran je ostao siroče bez majke već kao malo dijete, a i otac mu je umro prije 13. svibnja 1652. Možda je i to razlog što se ne zna pouzdano ni mjesto ni vrijeme njegova rođenja nego povjesničari nagađaju da je to moglo biti u obiteljskom dvorcu Bosiljevu potkraj 1643. godine. Stoga nije nemoguće da je mali Fran rastao – i bio odgajan! - i uza svoju sestru, ovdje spomenutu Anu Katarinu koja je već prije toga bila udata za Petra Zrinskoga.
Inače se o njegovu životu ne zna mnogo. Rijetki podaci govore da je 1654. godine bio na školovanju kod isusovaca u Grazu, ali je već dvije godine potom bio kod rodbine u Italiji: i tamo se, navodno „vjerojatno“, već u svojoj petnaestoj godini (1658.!!) oženio s Julijom di Naro, nećakinjom jednoga uglednoga i moćnoga kardinala. Je li se tamo i školovao ili se na druge načine obrazovao, ne spominje se, ali se zna – i to je sam čitavom svojim, nažalost kratkim životom obilno dokazao – da mu je obrazovanje bilo veliko i široko. Odmalena je govorio hrvatski, u dječaštvu je naučio latinski i talijanski, kasnije je svladao njemački i francuski – ne samo napola ili kakogod kad je mogao prevoditi glasovitoga Molièrea! – a pretpostavlja se i mađarski. Već u trinaestoj godini (!) tiskana mu je bila „Elegia“, tužaljka za Nazaretskom kućicom koja je u XIII. stoljeću bila prenesena s Trsata u Loreto, pa se ne treba čuditi što je i kasnije, u odrasloj dobi nadahnuto pisao „Gartlic za čas kratiti“, „Zganke za vrime kratiti“, „Sentencije vsakojaške“, „Po vsem svitu razglašena, prečudna i strašna trumbita sudnjega dneva“, različite pjesme i prozu, a bavio se i znanstvenim radom.
Premda je bio ogulinski kapetan, a „pucao“ je i na senjsku kapetaniju, što je vjerojatno bila više građansko-upravna nego vojnička čast i vlast, o njegovoj vojničkoj naobrazbi i iskustvu povijest ne govori mnogo, ali mu priznaje da je 16. listopada 1663. sudjelovao u poznatoj bitci kod Jurjevih stijena blizu Otočca. Ni o njegovoj vještini, snalaženju i djelovanju u politici ne zna se ništa. Kad je saznao za urotu, više temperamentno nego razložno i smišljeno priključio se Petru Zrinskomu koji je i sam bio više impulzivan ratnik nego vješt političar. Kako je sve pomalo olako shvaćao, vidi se i po tome što su mu prve pjesme, nastale u zatvorskoj besposlici, pune vedrine i nade, a trebalo mu je dosta vremena i razmišljanja da shvati kako je sve krenulo najgorim mogućim putem.
Kako je sve završilo i za njega, i za Petra, i za čitavu Hrvatsku, dovoljno je poznato i ne treba ovdje ponavljati. Mjesto toga, treba čuvati spomen na jednu ne beznačajnu epizodu hrvatske povijesti, poštivati je i učiti od nje.

P.S. 1 Na temelju pretpostavke, i to samo pretpostavke, ne moje, nego učenih ljudi, da je spomenuti Fran Krsto Frankapan – i u Čakovcu ima ulicu makar je dijeli sa šurjakom Petrom Zrinskim – bio rođen potkraj 1643. godine „valjda“ ili „možda“ u Bosiljevu, namjeravao sam na (isto tako pretpostavljanu) tristo sedamdesetu obljetnicu toga podsjetiti tek u prosincu. No, saznavši da u arhivu jednoga muzeja ipak postoji i da je otkriven – kakav ako ne siguran i čvrst? – podatak ili čak dokaz da je Fran uistinu bio rođen u „Bosiljevu 4. ožujka 1643.“, činim to sada, sa zakašnjenjem od jednoga dana. Činim to i sa žaljenjem što taj podatak nije već ranije otkriven, pa objavljen i prihvaćen barem u stručnoj literaturi, ako već ne i u najširoj javnosti – odnosno ako jest, što to meni nije poznato – pa da znanstvenici dalje ne nagađaju, nego da iz enciklopedija, leksikona i sličnih priručnika nestanu redoviti i uobičajeni upitnici uz takve osnovne podatke o dotičnome.

P.S. 2 Ja nisam takve sreće da bih „otkrio“ (najmanje u spomenutom arhivu) da je Pjevački zbor „Josip Vrhovski“ iz Nedelišča gostovao i u Finskoj, kako je objavljeno u prethodnoj „Sitnici“ i što, pretpostavljam, članovima Zbora, pretpostavljam, ne bi bilo krivo da se uistinu dogodilo. Umjesto toga, kad već nisam mogao ispraviti, postao sam svjestan vlastite nepažnje zbog koje sam Norvešku nehotice zamijenio drugom skandinavskom državom, na što me dosad nitko nije upozorio. Žao mi je, ispravljam to i ispričavam se čitateljima, a posebno „zborašima“ kojima želim, uz ostalo, da mogu jednom i Fincima pokazati što znaju!