CIJELA MTČ-ova TVORNICA ZA CIJENU NOVOGRADNJE OD PETSTOTINJAK KVADRATA!

Sjeća li se još itko Međimurske trikotaže? Spominje li se još igdje nekadašnja perjanica tekstilne industrije, ne samo u našem kraju, već i znatno šire? Međimurska trikotaža bila je jedna od žrtava pretvorbe i privatizacije na hrvatski način. Nakon što je raskomadana, razgrabljena je, a proizvodnja obustavljena u svim njenim čakovečkim pogonima. Podsjećam na nju jer se navršava pet godina otkako je njezin najveći ostatak ostataka, MTČ-Tvornica rublja, u stečaju kojem se još ne nazire kraj, a dubioze samo rastu. Trenutačno je opterećena dugovima koji obilato premašuju 100 milijuna kuna! U samom stečajnom postupku, u tijeku je prodaja imovine, da se namakne kakav-takav novac za vjerovnike. Na moje veliko čuđenje, nema interesenata za kupovinu prostranih tvorničkih hala, dijelova upravne zgrade, koje nisu za namirenje dugovanja preuzele Međimurske vode, kao i prostora MTČ-ove prodavaonice u Novakovoj i poslovnih prostora iznad nje. Sve te nekretnine od nekoliko tisuća kvadrata ponuđene su nedavno na javnoj dražbi na Trgovačkom sudu u Varaždinu za svega 5,5 milijuna kuna, koliko danas košta stambena novogradnja od petstotinjak kvadrata! Unatoč tome, nije bilo niti jednog kupca! A bila je to već devetnaesta dražba po redu za prodaju imovine MTČ-ove tvornice rublja! Uskoro će jubilarna, dvadeseta.

S obzirom da je nakon propasti proizvodnje u toj tvornici i otpuštanja radnika jedina vrijednost ostala u njezinim radnim i poslovnim prostorima te iznimno atraktivnom zemljištu u samom središtu grada, očekivalo se da će barem to privući kupce. Kako se o ponovnom pokretanju proizvodnje više ni ne govori, moguće je da i tu bude primijenjen hrvatski privatizacijski model, pa da neki od tajkuna čuči u prikrajku i čeka da sve to na kraju dobije za jednu kunu, a potom preproda i zaradi masne milijune. Ako je zaista moguć takav rasplet, pada mi na um suluda misao - ne bi li sam Grad Čakovec mogao to kupiti, pa makar se i zadužio, kad ionako već u nekoj doglednoj budućnosti baš tu negdje planira graditi zgradu za svoju upravu? Na tu pomisao navode me i zanimljiva projektna rješenja koja su upravo za revitalizaciju ovih tvorničkih prostora nedavno javnosti predstavili arhitekti iz obitelji Perhoč. Možda zaista imam prebujnu maštu, pa očekujem nemoguće, jer u Hrvatskoj se imovina samo prodaje, a ne kupuje i prenamjenjuje, pa makar to bilo i vrlo isplativo. Bolje da se time okoriste tajkuni. Neće li slična sudbina zadesiti i Tvornicu čarapa MTČ?

Grad gradi bez građevinske

A sada neka druga tema. Da nije oporba otkrila da postoji nalaz građevinske inspekcije o nepravilnostima pri rekonstrukciji Ulice Ivana Gorana Kovačića, bi li to javnosti priopćio gradonačelnik Stjepan Kovač? Zacijelo ne. Da se moglo zatomiti, zatomilo bi se, jer je inspekcijsko rješenje već danima prije toga bilo u gradskoj upravi. A Grad Čakovec visoko kotira po transparentnosti djelovanja, kako to smatraju u Gongu. Opozicija u Gradskom vijeću, konkretno - vijećnici Tomislav Novinščak, Dražen Blažeka i Đuro Bel, u vezi ovog slučaja održala je pressicu. Ispalo je kao da im je drago što će Grad morati rekonstrukciju ulice vratiti u prvotno stanje, tim više što oni, a vjerojatno i brojni automobilisti, samtraju neprihvatljivom novu regulaciju prometa kojom je onemogućen pristup parkiralištu kod Macanovog doma. Nitko, pa ni oporba, ne treba priželjkivati  neki novi, bespotreban trošak iz gradske blagajne. Do toga, vjerojatno, neće ni doći. 

Tko pita, 

ne skita!

No, pravo pitanje koje je s tim u vezi trebalo postaviti, i što je po meni srž ovog problema, jest - kako je Grad mogao pristupiti izvođenju radova bez građevinske dozvole? Tim više što u okviru gradske uprave ima vlastiti Upravni odjel za prostorno uređenje, a u njegovom sastavu i poseban Odsjek za provođenje dokumenata prostornog uređenja i izdavanje akata o gradnji. Ne djeluje uvjerljivo obrazloženje čakovečkog gradonačelnika kako po njihovom tumačenju Zakona o cestama za ovu rekonstrukciju nije trebalo ishoditi građevinsku dozvolu. Ta, nije se ovdje samo  obnavljao dotrajali asfalt, kako tvrde u Gradu. Bio je to znantno složeniji zahvat za koji je inspekcija utvrdila da je potrebna građevinsika dozvola. Gradske službe, koje, inače, pozorno nadziru svaki graditeljski zahvat svojih sugrađana, začudo, nisu ukazale na propust na tako značajnom projektu kao što je rekonstrukcija jedne gradske ulice. Ako je stvarno bilo nedoumica treba li građevinska dozvola za taj zahvat ili samo suglasnost na projekt, kako kaže gradonačelnik Kovač, zar je bio problem kliknuti Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja i dobiti pravu informaciju?

Kažu oporbenjaci da se Grad razbacuje novcem za komunalno uređenje, kojeg, po svemu sudeći, ima više nego je prvobitno planirao. S tom tvrdnjom ne bih se suglasio, ali bih se složio s dvojbom ulaže li se taj novac doista tamo gdje je to najpotrebnije. Naime, upitni su gradski prioriteti, ako ih uopće ima. Konkretno, ove je godine za veliki novac obnavljana Ulica Vladimira Nazora, a bila je u relativno dobrom stanju, i kolnik i nogostupi i zelene površine. 

Nasuprot tome, u susjednoj Ulici dr. Ivana Novaka pred dvije godine obnovljen je kolnik polaganjem novog asfalta, ali su pločnici  - ne u lošem, već u kritičnom stanju. Tamo se zaista više ne razaznaje što je nogostup, a što „zelena“, ili bolje rečeno, parkirališna površina? U toj ulici korijenje drveća izdiže ono malo ostataka asfalta, pa pješaci moraju svladavati brojne male bregece. Nasad drveća je reduciran, pa se sad na prste jedne ruke mogu nabrojiti tamošnja još živuća stabla. Stoga, pravo je pitanje: Zbog čega je Novakova je zapostavljena nauštrb niti izbliza toliko derutnog Peškog puta?

Umjesto P.S.-a

Rijetko kome je znano da među najstarije građevine u gradu Čakovcu spadaju drvene barake uz prugu na željezničkom kolodvoru. Bila su to javna skladišta. Prve dvije građevine podignute su još davne 1891. godine, pa sada već broje 123 ljeta i još se drže! U ono vrijeme graditelji su se odlučili za drvenu građu, a ne cigle, beton ili metalne konstrukcije, kao danas. To stoga što su se tu skladištili poljoprivredni proizvodi kojima se ujedno i trgovalo. Smještena tik uz željezničke kolosijeke, skladišta su iziskivala najmanje troškove prijevoza. S vremenom se nametnula potreba za većim prostorom, pa su u neposrednoj blizini podignute nove drvene građevine. Nije mi poznato jesu li ove skladišne zgrade pod konzervatorskom zaštitom, ali bila bi neoprostiva šteta da se ne održavaju, jer su već u derutnom stanju, a nenadoknadiva da ih se, nedajbože, sruši.