Crkvena samostalnost (mnogo) prije državne!

Kao što je, koliko god malo i rijetko, uvijek previše govoriti o nečemu nelijepom, nedobrom i neugodnom, tako nikad nije previše, makar mnogo i često, sjećati se i spominjati ono što je dobro, lijepo, ugodno, korisno i sve ostalo „pozitivno“. Stoga neka ne bude suvišno ponovo upozoriti na nešto takvo staro sto šezdeset godina, a kad bi se nizale i sve „okrugle“ obljetnice vezane uz „glavnoga krivca“ za to, teško bi stale u prostor predviđen za ovu „sitnicu“.
Gotovo od samoga svoga početka, kad ju je oko 1094. godine osnovao ugarsko-hrvatski kralj Ladislav, Zagrebačka biskupija, bila je uključena u Kaločko-bačku nadbiskupiju i metropoliju. Kad su Mađari ubrzo po dolasku u Panonsku nizinu prihvaćali kršćanstvo, tu je crkvenu pokrajinu kao biskupiju sa sjedištem u gradu Kaloči na jugu tadašnje Mađarske – i, kasnije, u Baču, pa joj otud dvostruko ime – oko 1000. godine osnovao njihov kralj Stjepan I. Arpadović, a kad je već u XII. stoljeću bila uzdignuta na stupanj nadbiskupije, bile su joj kao sufraganske priključene biskupije Čanadska, Pečuška, Srijemska, Bosanska i „naša“ Zagrebačka.
Premda je najvećim svojim dijelom „pokrivala“ područja naseljena Hrvatima i ostalim Slavenima, među sedamdeset i više njenih nadbiskupa malo je bilo Hrvata, a poimence se spominju samo Leopold Kolonić (1631.–1707.) iz hrvatske grofovske obitelji odavno iseljene u mađarski grad Komárom, a poznat kao kardinal i velik dobrotvor te pisac katekizma za Bunjevce i Šokce, zatim Gabrijel Patačić (1698.–1745.) koji se smatra njenim obnoviteljem, i Adam Patačić (1716.–1784.), utemeljitelj knjižnice u Kaloči i pisac latinsko-hrvatsko-njemačkoga rječnika. Svakako, to je samo jedna od okolnosti koje ukazuju na to da ni u mađarskoj crkvenoj hijerarhiji odnosi među narodima nisu bili drugačiji nego na političkoj strani javnoga života u južnim, slavenskim dijelovima države pod mađarskom krunom, u našem slučaju u Hrvatskoj i Slavoniji, koji će dovesti do otvorenog ratnog sukoba 1848. godine.
Stoga nije čudno što je ta godina bilo osobito teška i za Crkvu u Hrvatskoj, posebno pak za čovjeka koji joj je bio na čelu. Te su poteškoće našle mjesto i u „Zahtievanju naroda“, peticiji Sabora Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije kralju u Beču od 25. ožujka 1848. U njoj su u trideset točaka izneseni već otprije poznati zaključci Sabora, ali i noviji zahtjevi kao što su ukidanje kmetstva, uvođenje ustanova građanskoga društva i sloboda te uspostava teritorijalnog jedinstva svih hrvatskih zemalja, a posljednje dvije točke zadiru i na crkveno područje: jedna zahtijeva da „odmah od sada“ sve časti – i crkvene i državne, tj. duhovne i svjetovne – smiju obnašati samo „sinovi Trojedne kraljevine“, a druga uz ukidanje svećeničkog celibata traži i uvođenje narodnog jezika u obrede „polag starinskog hrvatskog prava i običaja“.
Nije, kažem, čudno što su takvi zahtjevi prešli i preko crkvenog praga i ušli u žarište općih, političkih i državnih zbivanja. Čudnije je to što se u žarištu tih zbivanja našao čovjek koji se prvi mogao osjetiti– i to dvostruko! – pogođen barem prvim od ta dva zahtjeva. Bio je to zagrebački biskup Juraj Haulik, po rođenju Slovak iz Trnave, i kao banski namjesnik i prvi čovjek državne, političke vlasti u Trojednoj kraljevini. Premda je već u svom nastupnom govoru kao „novi“ na biskupskoj stolici rekao „Molim vas i zaklinjem da me smatrate svojim i onim koji domovinu vašu smatra svojom domovinom!“ i te svoje riječi nebrojenim djelima potvrdio, očekivalo se da će „biti pametan“ i maknuti se, a i sam je namjeravao odstupiti sa svojega položaja. Ipak „zasluga je Franje Kulmera da to nije učinio“, kako pamti povijest, a to, što nije, dobro je bilo i za hrvatsku Crkvu i za njenoga glavara: dobrim dijelom, naime, i njegovom zaslugom Zagrebačka biskupija bila je 8. svibnja 1853. – prije sto šezdeset godina – proglašena nadbiskupijom, a on njenim prvim nadbiskupom metropolitom. Time su kaločko-bačkoga „tutorstva“ bile oslobođeni i biskupi sufragani u Senju, Đakovu i Križevcima, a sve zajedno dovoljno je važno da ne bude zaboravljeno.

P.S. Među koliko-toliko „okruglim“, gore samo uzgred spomenutim obljetnicama „naturaliziranoga Hrvata“ Jurja Haulika treba spomenuti najprije da je bio rođen 20. travnja 1788., što znači prije upravo dva stoljeća i četvrt, a to bi nas moglo navesti ili zavesti da se, i nenamjerno, podrobnije upuštamo u njegov životopis. Druga, koju također ne treba prešutjeti, kaže da je u pedesetoj godini života, to jest prije stoljeća i tri četvrt, ili 8. siječnja 1838. bio instaliran kao zagrebački biskup – nije se znalo da je posljednji jer će petnaest godina kasnije biti i njezin prvi nadbiskup – što bi nas moglo navesti ili zavesti na bavljenje njegovim pastoralnim, humanitarnim, kulturnim, gospodarskim i mecenatskim djelovanjem. Spomenimo još samo jednu: odmah iste, 1838. godine, postao je i namjesnikom banske časti umjesto banova Franje Vlašića i Franje Hallera, kojih je mađaronsku politiku odlučno odbijao, sve do imenovanja Josipa Jelačića kojega je kao bana zdušno podržavao i pomagao – što bi nas ponovo moglo navesti i zavesti itd.
Uostalom, za Međimurje, u crkvenom smislu Bekšinski arhiđakonat, najvažnije je što prigodom „uzvišenja“ Zagrebačke biskupije nije došla u pitanje njegova pripadnost toj nadbiskupiji. Da jest, tko može reći kako bi se razvijala njegova povijest u sljedećim, ponekad itekako burnim desetljećima?!