DA NE POSTANEMO SKLADIŠTE EUROPSKOG PRLJAVOG VEŠA

Međimurci nisu nasjeli. Većina je shvatila da na nedavnim izborima za Europski parlament nisu u prvom planu ljudi koji će biti izabrani, ni što će oni tamo uopće raditi, već puko nadmetanje dva stranačka bloka za zauzimanje što boljih startnih pozicija uoči skorašnjih lokalnih izbora. Ne čudi stoga što je upravo u Međimurskoj županiji zabilježen najmanji izlazak na te izbore u cijeloj Hrvatskoj. Svega oko 16 posto naših sugrađana odlučilo je tog lijepog i sunčanog nedjeljnog dana izići na birališta. Istina, ni u ostatku Hrvatske izlaznost nije bila znatno veća jer je tek svaki peti građanin s biračkim pravom iskoristio to svoje pravo.
Već sama izborna noć potvrdila je da su najvažnije bile stranke i njihov rejting. Prema izravnim televizijskim prijenosima te noći, kao i sutrašnjim izvješćima u tiskovinama, najvažnije, ili gotovo jedino važno bilo je tko je pobjednik, a tko gubitnik! O izabranim eurozastupnicima vrlo malo. Međimurci, očigledno u takvoj igri nisu željeli sudjelovati jer trebali su to biti izbori za prve hrvatske punopravne izaslanike u Europskom parlamentu, nakon što 1. srpnja Hrvatska postane punopravna članica EU, a ne dvoboj SDP-a i HDZ-a, odnosno njihovih čelnika, kako je na kraju ispalo.
Za HDZ nisu bili ni svi njihovi!
Ne ulazeći dublje u ovu polemiku, reći ću samo kako je pomalo komično izgledala golema euforija hadezeovaca jer, eto, pobijedili su suparnički blok, i to za čak nešto više od jedan posto, ili 5.876 glasova! Lista HDZ-a sa svojim koalicijskim partnerima osvojila je srca sveukupno 243.490 birača. O kakvom se to velikom uspjehu može govoriti kad sam HDZ, kako u stranci često naglašavaju, ima čak 250.000 članova! Da su samo svi oni, s ponekim od članova obitelji, izašli na izbore, trebali su pomesti SDP i njegove koalicijske drugove iz HNS-a i HSU-a. Tada bi imali valjanih razloga za slavlje protiv suparnika koji je sam sebe pobijedio.
Za razliku od europskih izbora, na lokalnima će valj-da izlaznost birača biti veća jer će se odlučivati o vlasti u općinama, gradovima i županijama u kojima živimo, u kojima sve kandidate više ili manje poznajemo. Tu se ne bi smjelo dopustiti da isključivo članovi ili pristaše političkih stranaka odlučuju u naše ime. Ne već i stoga što su nam dosad krojili sudbinu često mimo naše volje i očekivanja. Bit će prilike o tome nešto prozboriti idućih nekoliko tjedana. Ovom prilikom nešto o brizi za okoliš. Uvjeravaju nas da kod nas vlada antipoduzetnička klima. To se ilustrira već otrcanim primjerima. Zeleni se, eto, protive termoelektrani Plomin C. Kako neće kad se želi graditi na prljavi ugljen, zbog čega ćemo Europi morati plaćati skupe penale. O golfu na Srđu već su ispisani romani opsega sva tri toma „Rata i mira“, ali nikako da se prizna kako je golf samo paravan za izgradnju novog hotelsko-apartmanskog Dubrovnika ponad onog starog, itd.
Zahvalni Bogu na očuvanoj prirodi
Zašto to uopće spominjem? Zabrinjavajuće je da se u posljednje vrijeme i ekološka mreža „Natura 2000“, koja treba zaštititi biološku raznolikost u našoj zemlji, proglašava antipoduzetničkim činom?! Zamislite, kažu, čak 36 posto teritorija Hrvatske na ovaj je ili onaj način pod ekozaštitom, dok je u zapadnoj Europi to tek oko 18 posto. Umjesto da se ponosimo i budemo zahvalni Bogu, a kome drugome, što se uspjelo sačuvati toliko teritorija zaštićene prirode, „poduzetnici“ bi valjda sve to pretvorili u poduzetničke zone. A gdje su to, i koji su, kad svakodnevno vapimo za njima, a od njih ni traga, ni glasa?
Igra je vrlo prozirna. Njima, malobrojnima, stalo je do najatraktivnijih lokacija, a te su pod zaštitom. Koga će uspjeti uvjeriti da, ako su zaista odlučili investirati i graditi u našoj zemlji, nema prikladnih mjesta na ostale dvije trećine hrvatskog teritorija? Zar golf, primjerice, mora biti točno iznad Dubrovnika, ili, kao što traže u Istri, tik uz more? Sjećam se da je svojevremeno kod nas, u Kotoribi, zatraženo da se suzi zaštićen pojas, kako bi netko nešto mogao graditi. Zar nema neka parcela koji kilometar dalje, na lokalitetu koji nije pod zaštitom? Sutra će doći investitor koji će htjeti graditi na samom utoku Mure u Dravu, pa ako ne dobije odobrenje, graknut će kako nemamo razumijevanja za poduzetnike! Kako se u zaštiti svojih prirodnih resursa ponašaju, recimo, Mađari? Ovih je dana u posjetu Hrvatskoj bio njihov predsjednik koji je usred Zagreba našem predsjedniku Ivi Josipoviću otvoreno rekao da se na Dravi neće moći graditi planirana hidroelektrana jer je budućnost u biosferi i pitkoj vodi!
Upravo zaštićena područja naša su ogromna prednost jer ono što je razvijena Europa kod sebe uništila, nikad više neće moći vratiti, i, budite uvjereni, nitko tamo zbog toga nije sretan. Njihove pogreške nikako ne bismo trebali ponavljati. I inače, u jagmi za investicijama pod svaku cijenu, možemo upasti u zamku iz koje povratka nema. Moguće je da nam počnu isporučivati zastarjelu tehnologiju i prljavu industriju, da postanemo skladište svega čega se Europa želi riješiti iz svoga dvorišta.
Pranje austrijskih i srpskih mandura
Možda će, kažem možda, jer nekih preciznijih podataka o tome još nema, i Čakovec takvo što udomiti. S velikom pompom obavljeno je sklapanje ugovora o kupoprodaji zemljišta na bivšem vojnom poligonu austrijskoj tvrtki za njezinu investiciju. Javnosti je rečeno da će to biti velika praonica radne odjeće i otirača. U Čakovec će ih dovoziti iz cijele regije. Vlasnici su posebno naglasili kako im je jedan od glavnih razloga za odabir našega grada bio, rekli su, moderan pročistač voda! On jamči, kažu, da će biti ispoštovani svi ekološki standardi. Kakva će to, i čime, zaprljana radna odjeća iliti mandure biti za koju će se isplatiti putni troškovi (plus cijena čišćenja) iz, recimo, Bugarske ili Srbije ili Austrije, na pranje u Čakovec - može se samo nagađati.
Naravno, potpisnik kupoprodajnog ugovora, župan Ivica Perhoč ili gradonačelnik Branko Šalamon, koji je tome suflirao, u pravu su ako na to kažu da vapimo za novim radnim mjestima i pokojom tisućicom eura u proračunu, a sada, eto, kritiziramo kad se napokon nešto od toga ostvaruje. Da, trebamo posla za naše ljude, ali ne baš pod svaku cijenu. Na posljetku, tih sedamdesetak perača, koliko je najavljeno da će biti zaposleno, i neće imati bogzna kakve plaće. Istina, teško je biti izbirljiv kad se prepuštaš slučajnosti da ti netko uleti, pa ma kakav bio, umjesto da sam nudiš, pozivaš i biraš.

Umjesto P.S.-a

Posvud u svijetu, samo ne kod nas, željeznica je prometni krvotok. Najjeftiniji je i ekološki najčišći prijevoz. Dok se u Hrvatskoj izmišljaju raznorazni investicijski projekti, željeznica je već desetljećima zapostavljena i propada. Da su se etapno i kontinuirano obnavljale pojedine dionice, danas bismo imali pruge koje bi sutra mogle prihvatiti europske vlakove. Ovako, ostajemo u zapećku. Posebice je u Međimurju velika nostalgija za štrekom i cugom. Naime, u srijedu, 24. travnja navršavaju se 153 godine od puštanja u promet dionice pruge Kotoriba - Čakovec - Macinec, kao dijela pružne magistrale Budimpešta - Trst. Bili su to prvi kilometri željezničkih kolosijeka ikad izgrađenih na hrvatskom tlu! Tutnjale su njima duge kompozicije vučene parnjačama, a danas tek pokoja motorka i dizelica s nekoliko vagona.