Da, vlast nas sigurno gura u sveopće ropstvo!

Što bi se dogodilo da 100 tisuća radnika koji su u posljednje tri godine izgubili posao u realnom sektoru blokira prometnice? Čime?! Tijelima. Zato što nemaju drugo osim tijela. Nemaju John Deer traktore od milijun kuna, terence, male automobile za vožnju gradom ili selom, nemaju kombajne. Samo tijelo i, kao što reče predsjednik Vlade Zoran Milanović, cipele. Najčešće – trošne. Moju su malenkost – a onda, posredno, i obitelj – prozivali u medijima zato što sam u 33 godine profesionalnog rada, plus 30 godina profesionalnog rada supruge, stekao imovinu vrijednu 3 milijuna kuna?! A više od tri milijuna kuna poticaja u godinu dana od države je dobio jedan od nezadovoljnih vođa pobune mljekara. Drugi je u nekoliko posljednjih godina od države dobio 10 milijuna kuna poticaja. Kada sam svoga prijatelja Gorana, poljoprivrednog znalca, pitao je li to pravedno u odnosu na radnike nepoljoprivrednike, odgovorio mi je: „Ali ti seljaci proizvode! Proizvode strateški proizvod - hranu!“ Slažem se. Ali ne i s hrvatskom praksom poticanja poljoprivredne proizvodnje. Zbog čega je hrvatska država bila tako izdašna u poticajima seljacima? Deklarativno zato da bi se povećala proizvodnja hrane, zato da bi se povećale obradive površine i, konačno, zato da bi hrana postala jeftinija.

Politički kaos

U vrijeme onog nenarodnog režima, u doba komunističkog mraka – kako zagovornici neoliberalnog kapitalizma (među kojima je sve više SDP-ovaca) nazivaju razdoblje do ‘90. godine – Hrvatska je prehranjivala samu sebe. Da danas zatvore granice i osude nas na samopreživljavanje, za šest mjeseci pomrli bismo od gladi. Jesu li za to krivi seljaci? Nisu, naravno. Krive su sve dosadašnje vlasti. Niti jedna nije donijela provedivu poljoprivrednu strategiju. Sve su poljoprivredu uništavale. Među najefikasnijim uništavateljima poljoprivrede bile su vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor koje su HSS-u skupo plaćale politički brak. Umjesto da milijardama uloženim u poljoprivredu povećamo proizvodnju hrane i smanjimo cijenu voća, povrća i mesa, poticaji su izazvali suprotan efekt. Kaos na hrvatskim cestama posljedica je, bez dvojbe, političkog kaosa, političkog voluntarizma, političke korupcije te općeg lopovluka. Kada bi skupina znalaca samo tjedan dana ovlaš zavirivala u odluke o poticajima i u odluke o dodjeli državnog poljoprivrednog zemljišta vodeći se imenima političkih moćnika u Vladi i strankama iz vladajuće koalicije, našla bi zloporaba koje bi Fimi-Mediju pretvorile u beznačajnu sitnicu. Način na koji je unuk Franje Tuđmana dobio banku nalik je dodjeli državnog zemljišta Čobankovićevih rođaka.

Šest na jednoga

Prijatelja i rođaka HSS-ovih moćnika. Prijatelja i rođaka HDZ-ovih ministara. HSS-ovih i HDZ-ovih poslušnika, navijača i glasača. Sposobnost i znanje često se mjerilo jedino stranačkom knjižicom, što ne znači da državno zemljište i poticaje nisu dobivali seljaci kojima je doista jedino do rada i preživljavanja. Ali, kada je već nedjelotvorna logika poticanja poljoprivredne proizvodnje izmišljena za rođake, prijatelje i stranački podobnu čeljad, morala se primjenjivati i na ostatak seljaka. Kojima traktori služe češće za blokadu prometnica i pohode na Zagreb, nego za rad na zemlji. Kupovina traktora se isplati, kažu agrarni stručnjaci, ako su godišnje u pogonu 180, a ne samo 30 dana, kao što je to slučaj u Hrvatskoj. To znači da bi šest prosječnih hrvatskih poljoprivrednih domaćinstava mogao opsluživati jedan traktor. Postoji li takvo što u praksi? U hrvatskoj praksi ne, ali zato u znatno bogatijoj zapadnoj Europi strojni prsten (kupovina strojeva za više gazdinstava) egzistira. Europski seljak nije dovoljno bogat da sam kupuje pola ili milijun kuna vrijedan traktor. Je li za tehnološku neracionalnost ili dobivanje poticaja za zapušteno, zakorovljeno zemljište kriv (jedino) seljak? Nije. On je u drugom, trećem ili tek četvrtom redu odgovornosti. Dio seljaka je država natjerala i u nerazumne, neisplative investicije, i u uzimanje nemoralnih često i kriminalnih poticaja.

Što država ima s tim?!

Dio seljaka traktorima je blokirao ceste zato što je na svojim leđima osjetio kletvu: „Bog dao da imao, pa ne imao!“, dio iz politikantskih pobuda, a dio jer doista ne može otplaćivati velike, možda i neracionalno utrošene kredite. Prerađivači mlijeka, mahom velike kompanije, među kojima je najveća u stranom vlasništvu, samoinicijativno je spustila otkupnu cijenu - umjesto dosadašnjih 2,71 kunu, seljacima je ponudila 2,43 kune za litru mlijeka. Uz to je država poticaje za mlijeko smanjila s 92 na 50 lipa (ukinula je 42 lipe na ime tzv. interventnih mjera). No, seljacima je ostao poticaj od 836 kuna za svaku kravu, 2.055 kuna poticaja po hektaru poljoprivrednog zemljišta te subvencionirani plavi dizel. Je li to dovoljno? Zapravo, treba pitati - može li država više? Ne može. Realno, nema ni toliko koliko je obećala i koliko će, na kraju, morati isplatiti seljacima. I, naravno, na tzv. slobodnom tržištu Vlada ili vlast ne određuje za koliko će privatna tvrtka od seljaka kupiti mlijeko. A zbog čega su onda seljaci krenuli na Markov trg sa zahtjevom da ih primi Milanović? Zar nisu čuli poruke koje im je uputio ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina: „Država nema ništa s formiranjem cijena mlijeka!“?! Formalno nema, ali neformalno i te kako ima.

A da se tako postave prema Lactalisu?

Najprije je ministar Jakovina pogriješio što je sa seljacima pregovarao netaktično, poput Radimira Čačića Malog, svisoka, neprincipijelno, postavivši i sebe i Vladu među nemoćne i neutjecajne, među državne čate kojima je jedini posao ubirati harač. Dužnost Vlade jest posredovati između proizvođača i prerađivača mlijeka. Dužnost države jest štititi svoje građane. Sveta dužnost države je štititi svoju proizvodnju, a ne poticati uvoz i uništavati sve što bi uvozu moglo konkurirati. Onako kako se postavio prema seljacima - nepopustljivo prema ucjenama, Milanović se trebao postaviti i prema krupnome kapitalu, odnosno Lactalisu, vlasniku Dukata, prema Vindiji i ostalim krutim otkupljivačima mlijeka koji se lukavo skrivaju iza skuta neoliberalne i sve manje hrvatske Vlade. Vlada može i mora isposlovati što bolju otkupnu cijenu mlijeka jer za to ima stotine mehanizama. Nema Milanović pravo držati se danima po strani te se seljacima obraćati gotovo posprdno putem medija. Gdje mu je nestala u inauguracijskome govoru naznačena odlučnost, odrješitost, hrabrost i služenje građanima Hrvatske?! Da, treba imati petlje i stati pred seljake i objasniti im zbog čega Vlada nije prišarafila Lactalis te mu u zatvorenim pregovorima smanjila profit u ime viših otkupnih cijena mlijeka.

Tapšanje po ramenu

Da, treba imati petlje i u zatvorenim pregovorima s bankarima isposlovati manje kamate na seljačke kredite. Da, treba imati petlje ne služiti neoliberalnom kapitalizmu. Treba u prevladavajućoj korporativnoj „demokraciji“ imati petlje služiti interesima građana, a ne interesima krupnoga kapitala, ne interesima stranih kompanija, ne interesima banaka u stranome vlasništvu. Liberal Milanović je zaboravio da banke mogu poslovati s manjim kamatama i uz manje profite. Nije predsjednik hrvatske Vlade tako veliki naivac ili neznalica pa da vjeruje kako će se prodajom jedine banke u vlasništvu države popraviti stanje u državnoj blagajni. On, kao i njegovi prethodnici, kao i guverner Željko Rohatinski, vjerno služi krupnome i još k tome – stranome kapitalu. Što više bude služio stranim bankama i korporacijama, bit će u Bruxellesu omiljeniji. Kao što je, uostalom, bio omiljen i Sanader, kao što je, uostalom, bila omiljena i J. Kosor. Pa ne misli vajda itko da su J. Kosor tapšali po ramenu zato što je sposobna ili zato što je počela smjerno služiti hrvatskome narodu?! Tapšali su je zato što se ni u što nije petljala. Ponavljala je istovjetnih desetak papagajski naučenih rečenica i jezdila uživajući u vlastitoj slici na ekranu. Strast Milanovića, potpredsjednika, pardon - prvog potpredsjednika Čačića te ministra Linića je slična.

Milanović mora stati pred seljake

Manje naivna, ali slična. S tim da je Čačić najpošteniji među njima. U čemu? U tome što nikada nije krio da ga narod pretjerano ne zanima, u tome što nije krio da se zalaže za surovi kapitalizam kakav, uostalom, prakticiraju sve njegove tvrtke. Čačić jest kapitalist, a Milanović i Linić su još do jučer bili socijalisti. Barem na papiru, barem po jednom od nadjeva njihove stranke koja će – ne spriječimo li je – rasprodajom dodatno unesrećiti Hrvatsku za sva vremena.
Toliko su Milanović i Linić bliski Čačićevoj, nakaradnoj kapitalističkoj logici da čak ni ne zamjećuju koju će štetu učiniti rasprodajom i služenju korporativnoj „demokraciji“. Koja je, u biti, negacija vladavine naroda. Bivši socijal demokrati uvode, sudeći prema prvim koracima i najavama, moderno robovlasništvo, uvjereni da nam čine dobro. To je, dragi moji supatnici, jako opasno. Neki znaju da je to opasno, a neki će tek povjerovati u opasnost kad tresnu o neoliberalni zid, kada postanu obespravljeni i u slobodama zadavljeni.
Tada će se šteta nadoknađivati znatno teže, mukotrpnije i surovije. Bio bih presretan da su seljaci blokirali prometnice iz tog, općeg, humanog, revolucionarnog razloga. No, oni se bore za prava koja ostatak radnika nikada nije imao niti će, u ovom surovom sustavu, ikada imati. Premijer – ako mu je stalo do reda, rada i pravednosti – treba stati pred seljake i poručiti im zašto oni nemaju pravo na prava koja ne uživa većina građana Hrvatske.
Treba im pojasniti zašto štiti kapitaliste, a ne seljake? Milanović mora izaći pred proizvođače mlijeka, pred narod, i pojasniti nam zbog čega nema poljoprivredne strategije, zbog čega i ova vlada potiče uvoz, zbog čega ni ovu vladu ne zabrinjava previše uvoz hrane u vrijednosti od milijardu eura (godišnje), zbog čega bismo – da nam zatvore granice - usprkos plodnoj zemlji, umrli od gladi. Milanović mora objasniti kako će stati na kraj seljacima koji špekuliraju s poticajima te za koliko će vremena Hrvatska proizvoditi dovoljno hrane da prehrani samu sebe. Prešuti li odgovore na ta i mnoga druga pitanja o sudbini na papiru suverene Hrvatske, znat ćete da radi na globalnoj stvari, u korist kapitalista koji ga – pažljivo iščitavajte medije – dižu u nebesa. U odnosu prema kapitalu, ova vlada jest vlada kontinuiteta.

P.S. Čudno je što se seljaci bune samo zbog cijena mlijeka, pšenice ili koječega drugoga, ali se ne bune zbog, primjerice, neučinkovitosti, neorganiziranosti države, zbog pomanjkanja poljoprivredne strategije, zbog kaosa u poljoprivredi, zbog toga što u svojim redovima imaju i te kako veliki, špekulantski kukolj. Hrvatski mljekari nisu uznemireni zbog činjenice da krava na njihovoj farmi godišnje daje 4.230 litara mlijeka, a ista krava na farmi zapadnoeuropskog farmera 7.057 litara. Nisu ni seljački predvodnici mljekarskoga bunta nevinaščad u bahaćenju. Svako malo neki od mudrijaša istrese nadmenu rečenicu: „Neka Milanović (ili Jakovina) nauči računati!“ ili „Mi smo samo uzeli ono na što smo imali pravo!“ I Damir Kajin je uzeo ono na što je imao pravo, ali ga je zbog toga čitava javnost osudila. Zato što je rabio nemoralno pravo. Mnogim su „pravima“ HDZ-ove vlade kupovale ili glasače ili koalicijske partnere, mnogim su „pravima“ HDZ-ove vlade većinu građana zavile u crno. Čudno je što proizvođači mlijeka ne govore ni o tome da je cijena mlijeka u, primjerice, Belgiji ista ili slična ovoj u Hrvatskoj te da dio seljaka tvrdi da će i s nižom cijenom pokriti troškove te preživjeti. Vođe mljekarskog bunta ne pojašnjavaju zašto su javnosti lagali koliko poticaja dobivaju od države, zbog čega su gotovo četiri petine zatajili? Neoliberalna Vlada šuti o goloj istini da su poduzeća za proizvodnju hrane, poput Dukata, Vindije ili Podravke, strateška, jednako važna – ako ne i važnija – od HEP-a. Da, ta sveopća kakofonija, sveopći kaos i frapantno nečinjenje Hrvatsku vodi prvo u dužničko, a potom i u sveopće ropstvo.