Dajte, dajte poticaje odmah i u cijelosti

Proteklih dana mnogi od nas bili su zgroženi novinskim naslovima poput: „Vlasnik farme strave“ ili „Štićenici doma za psihički oboljele gladovali i robovali“. Bilo je još toga, a zajedničko im je što se radi o ljudima koji su primali obilate državne potpore, ali ih nisu namjenski trošili. Na „farmi strave“ u ličkim Jošanima od gladi je uginulo 200 krava, a vlasniku je Ministarstvo poljoprivrede uredno isplatilo 2,5 milijuna kuna upravo za njihovu ishranu! U slučaju štićenika doma u Breznici Đakovačkoj oni su izgladnjivani, robovali su i bili smješteni u podrumu bez svjetla, a Ministarstvo socijalne politike ravnatelju je na ime poticaja za njihovu prehranu, higijenske potrepštine, obuću i odjeću, pa i džeparac, platilo ukupno 1,3 milijuna kuna.
U oba slučaja ministarstva su reagirala inspekcijskim nadzorom tek nakon što su o tome izvijestili mediji. Samo se po sebi nameće pitanje koliko je još brojnih drugih korisnika državnih premija i poticaja, a radi se o desecima tisuća, koji ih troše nenamjenski? To je, dakako, moguće jer nema nadzora. To je ujedno najveća boljka hrvatskog sustava poticaja i stoga se njima ni izbliza ne ostvaruju učinci zbog kojih se oni uopće i dijele. O raspodjeli odlučuju raznorazna povjerenstva i agencije, i sve na tome završava. Konkretno u poljoprivredi - isti oni koji ih odobravaju, trebali bi i kontrolirati njihovo trošenje! Uzalud, kad seljaci nisu u obvezi povećati ili unaprijediti proizvodnju za taj novac, već ga doživljavaju kao nešto što im bespogovorno pripada za preživljavanje. Zar će se onda netko još čuditi što će nam poljoprivreda zacijelo najlošije proći u EU jer ni sada, uz carinske barijere, nije konkurentna? Kako li će tek biti kad na nas krene tržište od 500 milijuna ljudi?
Umjesto u EU, tvrtke sele u SFRJ
Na prosvjedima naših poljoprivrednika ne čuje se drugo do li ultimativni zahtjevi za isplatu poticaja – odmah i u cijelosti. Nijedna od njihovih brojnih udruga, pa ni komora, ni sindikat ne govore kako podići proizvodnost, mijenjati strukturu sjetve, da ne ostane sve samo na pšenici i kukuruzu kao stoljećima unatrag, kako udruživanjem do jeftinije nabave i plasmana… Odlaze u Austriju, Sloveniju i Italiju, navodno, po europska iskustva, ali ništa od toga ne primjenjuju kod kuće. Zapamte jedino kolika je cijena određenih proizvoda vani, kolike su premije, ali samo ako su veće nego kod nas, pa onda to izvikuju na sav glas. Da stvar bude gora, takvim se ponašanjem uspijevaju izboriti za svoje poticaje jer Ministarstvo popušta kad ni samo nema dugoročnu strategiju razvoja poljoprivrede koja bi mogla biti konkurentna u Europi.
Ni većina drugih gospodarskih grana nije se pripremila za hrvatski ulazak u EU. Umjesto toga, sve se više tvrtki, posebice u prehrambeno-prerađivačkoj industriji, priprema za seljenje na istok, u zemlje bivše SFRJ, gdje, izgleda, još jedino mogu prosperirati. Što se radilo proteklih deset godina, koliko se pripremamo za članicu Europske unije? Ništa. Aktivna je bila samo politika i politička nomenklatura kojoj je, stječe se dojam, članstvo bilo jedini cilj. Koliko košta da košta! A cijena će biti velika. Osobno sam pobornik pristupa Hrvatske u EU, ali, kao i većina naših građana, očekivao sam da nećemo ući tako nepripremljeni i tek sad saznavati što smo sve trebali davno prije poduzimati. Dvojbe oko prošeka, marmelade ili kranjske kobasice, i još koječeg drugog, samo su sitnice koje potvrđuju tvrdnju da ćemo za europski stol s pinklecom.
Biznis s
glasovima birača
U svezi s EU, zanimljiva je još jedna aktualnost. Razvija se biznis s glasanjem. Državno izborno povjerenstvo ovih je dana prijavilo Državnom odvjetništvu izvjesnu internetsku stranicu zbog kažnjivog djela poticanja birača na glasanje uz novčanu naknadu.
Za neupućene, netko je odlučio da preko interneta ponudi po 100 kuna svakom tko će na predstojećim izborima za Europski parlament glasati za određenu listu. Ne zna se za koju, niti kako je zamišljeno da se ove transakcije obave. Sada to i nije najvažnije. Nadležne institucije, pa i GONG, ocijenili su da je riječ o kaznenom djelu jer se prisilom ili podmićivanjem ne smije utjecati na birače da slobodno iskažu svoju volju na izborima.
Nekad za 100 DM, a sada 100 kuna
Pozdravljam da se s tim krenulo, ali, žalosno je što je samo ova internetska stranica s kupovanjem glasova tek u pokušaju jedini primjer do sada otkrivenog čina da se utječe na volju birača. Zar nismo svi svjedoci da se uoči, ponajprije lokalnih, izbora dijelilo po sto i više kuna pod geslom božićnice, uskrsnice ili navodne socijalne pomoći, da su se dijelili poklon paketi s hranom, pa i ogrjevno drvo?
Nije toga bilo samo u Splitu ili Zagrebu, već i kod nas. Primatelji takvih „donacija“ trebali su za uzvrat samo zaokružiti došapnut im broj na glasačkom listiću. Kriza, međutim, i u toj raboti uzima danak: nekad se za glas plaćalo i po 100 njemačkih maraka, a sada se ljudi prodaju i za 100 kuna. Začudo, takvo javno „kupovanje“ glasova dosad još nitko nije ocijenio kažnjivim, a na tome su se dobivali izbori.
Ja bih i lažna obećanja sankcionirao kao kažnjiva jer predstavljaju izvjestan oblik podmićivanja birača s obzirom da zbog njih daju glas određenoj stranci ili kandidatu, a tek kasnije uviđaju da su prevareni.

Umjesto P.S.-a

Obilne kiše protekloga tjedna vratile su Čakovcu dio njegove prošlosti. Voda je preplavila isušeno jezero podno zidina Staroga grada, pa je on, makar na samo nekoliko dana, ponovo bio wasserburg, kao i u većem dijelu svoje povijesti. Pomalo je iznenađujuće koliku je dozu nostalgije građana to izazvalo.
Prisjetili su se jezera koje je oplakivalo stare zidine sve tamo do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Može li se to vratiti gradu?
U ovoj posvemašnjoj besparici, u neko dogledno vrijeme zasigurno ne, ali treba imati viziju i planirati za neko bolje sutra. Jezero sa stabilnim izvorom vode i sustavom njenog pročišćavanja unijelo bi novi život u Perivoj Zrinskih i cijeli grad. Za početak barem da se poradi na projektiranju, pa, tko zna, možda danas-sutra kapnu europski euri i za takvo što.