Do izbora sve sami med i mlijeko

Krenula je kampanja za lokalne izbore. Zasad još to je samo faza isticanja kandidata. Uskoro će i lijepljenje plakata, radijski i televizijski spotovi, cijele novinske stranice s kojih će nam se s osmijesima i našminkanim pozama nuditi budući načelnici, gradonačelnici i župani. Ulog je – za njih, velik, a uloženo će pokušati mnogostruko naplatiti. Oni žele vlast, a to je, bez ikakve sumnje, velika slast. Potvrdilo se to nebrojeno puta u ovom našem sustavu. Izabranom dužnosniku sljeduje pristojna naknada, mogućnost zbrinjavanja obitelji i rodbine, utjecaj i čast vladanja. Dobivaju i njegovi stranački drugovi jer koga će drugog namjestiti na razna podložnička mjesta ako ne njih? Ta, zajedno su se izborili za pobjedu.
A što ćemo mi, birači, dobiti? Za trajanja kampanje - med i mlijeko. Već unaprijed svatko u svom mjestu može naslutiti kakva će obećanja padati. Izgradit će se to i to, novac samo što rijekama neće poteći, tvornice će nicati poput gljiva, a da o cestama, vrtićima i inim drugim objektima ne govorim. Naravno, svega toga bit će samo ako pobijedi „naša“ opcija, govorit će nam. Oni drugi odvest će vas u još veću bijedu i siromaštvo. Stoga, glasajte za „nas“ jer upravo mi smo ti koji će ostvariti vaše želje i potrebe. I tako, ponovo ćemo na to nasjesti, kao i na svim prethodnim izborima. Vrlo brzo oni će zaboraviti svoja obećanja, a kad ih se bude na to podsjetilo, odgovorit će vam: Ako smo vas iznevjerili, kaznite nas na idućim izborima! A dotle će četiri godine bezbrižno vladati jer, bez obzira na (ne)sposobnost, praktično je vrlo teško smijeniti ih prije isteka mandata.
Ne kukati, već rikati do neba
Kažem - vladati, jer riječ vlast je najčešća u vokabularu gotovo svih pojedinaca i stranaka uoči izbora. Uglavnom ih samo to zanima. Rijetko se govori o upravljanju u naše ime i s nama. Oni nas, birače i građane, brzo zaboravljaju i vladaju u ime svoje stranke, svoje političke opcije. Tako je to kad živimo u partitokratskom sustavu. Najteže, međutim, pada što se, u pravilu, neće rješavati vitalni životni problemi naših ljudi, a to je, prije svega, stvaranje uvjeta za rad i zapošljavanje. To nije u našoj nadležnosti, reći će. To ponavljaju na svim razinama vlasti. A onda će još uslijediti i packe, kako ih je nedavno podijelio predsjednik Ivo Josipović svojom rečenicom da bi umjesto kuknjave trebalo zasukati rukave! Ne znam kako drugi, ali Međimurci kukaju zato što nemaju gdje zasukati rukave. Po meni, trebali bi rikati, da ih se do neba čuje.
No, ni to ne bi pomoglo jer do „glasa naroda“ malo tko drži. Vidljivo je to i na naoko sitnim, i ne tako bitnim stvarima, a kamoli na krupnim kao što je nezaposlenost. Primjerice, nakon što je snijeg srušio jednu, a oštetio drugu nadstrešnicu nad terasama ispred robne kuće Međimurka na Trgu Republike u Čakovcu, očekivalo se da će ta strašila biti uklonjena. Umjesto toga, prošli četvrtak na mjestu oštećene podignuta je nova drvena konstrukcija. To je izazvalo oštar bunt građana, što je kod nas rijetkost, ali na internetu.
Nadstrešnice na Trgu Republike ostaju
Uslijedio je nakon što je izvjesna fejserica Nataša Horvat objavila fotografiju radova na nadstrešnici „škednja“. „Pa, ljudi, je li to moguće, da ne možemo ni na što utjecati? Dok se ono vruhnulo, poveselila sam se kak bu lepo bez toga sejma v centru. Šokantno!“ – piše Đurđica Vresk. „Morate pisati peticiju“ – poručuje Jasminka Marčec. „Zločin je ovo što se godinama radi u ovom gradu. Ljudskoj gluposti nema kraja“ – reagira Nebojša Gaćeša. „Da mi se na trenutak zavleči v mozak tog „dizajnera“ koji to može dozvoliti na središnjem trgu“ – kaže Denis Šarić, a Sanda Benko Dugina dopisuje: „Ne budu valjda i podzemnu terasu napravili. Kvadrati su kvadrati.“ Mladen Vrančić ima odgovor na sve ove komentare: „Profit, profit, pa dugo ništ, a onda opet profit!“
Zasad još nikakvog službenog reagiranja nema. Moguće je da u mjerodavnim službama ne prate internet ili se na sve to oglušuju, a da nisu svjesni da je to medij koji već sad, a s vremenom sve više, neće smjeti ignorirati. A što se tiče nadstrešnica na javnoj površini, razlog i namjenu njenog ponovnog podizanja saznat će se s dolaskom proljeća. Tada će se vidjeti za što i kome je namijenjena? Uljepšavanju gradskog trga zacijelo nije. Nije, kao ni razmještaj drvenih kućica-štandova tik uz pročelje Robne kuće Međimurka, pa se sada ono uopće ne vidi. Kao da na prostranom Trgu Republike nema nekog drugog prikladnijeg mjesta za njih, pa da ne zaklanjaju vizuru cijele zgrade.
Betonirana terasa na travnjaku
Nije to iznimka korištenja javne površine u gradu za privatne potrebe. Svojedobno je u Novakovoj ulici ispred ugostiteljskog objekta zabetoniran zeleni pojas između kolnika i pločnika za krčmarsku terasu na ulici! Betonska ploča tamo je još i danas, ali je manje uočljiva s obzirom na zapuštenost travnjaka u toj ulici koji su postali parkirališta za osobne automobile. Nešto sličnog na zelenoj površini, srećom bez betoniranja, bilo je dopušteno i ugostitelju u Ulici kralja Tomislava.
Nekom drugom prilikom još o sličnim zahvatima, pri čemu se ili ne traži, ili ne uvažava stajalište biračke baze, dakle građana, koji su zanimljivi uglavnom do dana kad stavljaju listiće u glasačke kutije.
Čestitke za
Zlatne kune
Ovo moje zanovijetanje nastojim završiti nečim lijepim, jer i toga ima, unatoč svim problemima. Ovaj put čestitke našim laureatima Zlatnih kuna Hrvatske gospodarske komore. Alojzije Šestan iz Preloga, čija je tvrtka Šestan-Busch već doajen ovih nagrada, ponovo je najbolji u kategoriji malih poduzeća. Bernarda Cecelja iz Pušćina okitila se nagradom za inovacije svojim jastukom „Pospanko“. Da nam je više takvih!

P.S. Navršiti sedamdeset godina danas već i nije neka vijest. No, ako je iza toga bogat, sadržajan, a u određenom razdoblju i veoma mukotrpan život, kao što je to slučaj s Jurajem Levačićem, onda zavređuje da se o tome nešto i kaže. Priča je to o mladiću iz Novog Sela Rok koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća, doslovno s pinklecom u ruci, krenuo u svijet. Ilegalno je prešao državnu granicu, pa preko Austrije i pola Europe dospio na krajnji sjever, u Švedsku. Prve krune zarađivao je kao građevinski radnik. Marljiv, kakav je, ali i vrlo sposoban, s godinama se prometnuo u građevinskog poduzetnika. Obnavljao je dotrajale povijesne zgrade, gradio stanove i stjecao kapital. Poslovnu djelatnost postupno je proširio i u Belgiju. Devedesetih godina vratio se u Hrvatsku. Jedan je od malobrojnih koji je u privatizaciji kupio tvrtku i platio je gotovim novcem! O svemu tome, i mnogo toga još, pričali su njegovi prijatelji na slavlju 70. Juričinog rođendana u restoranu Kristal. Posebice je naglašena njegova nesebična humanitarna i dobrotvorna aktivnost, a rođendansku feštu uveličali su Zrinska garda, pjevači iz Župe Sv. Jurja na Bregu jer živi u Vučetincu, na imanju plemenitaša Muraija, te Žiga Međimurski. Bili su tu i njegovi prijatelji rotarijanci. Juraj Levačić, unatoč bogatstvu, jednostavan je, samozatajan i radišan čovjek.